Evo ti Majke

 

SADRŽAJ

 

Predgovor        5

 

Prvi dio

MARIJA U BOŽJOJ ZAMISLI        9

 

Početak boljega svijeta            11

Predodređena od vječnosti     16

Kći siona          20

Nova Eva         25

 

Drugi dio

MARIJA U POVIJESTI SPASENJA           29

 

Izvori za Marijin povijesni lik             31

Arkanđelov pozdrav    36

Anđeo Gospodnji navijestio Mariji     41

Djevičanska Majka      47

»Duh Sveti sići će na te«        55

»Evo službenice Gospodnje!«            60

»Neka mi bude po riječi tvojoj!«        66

Elizabeti u pohode      73

»Blagoslovljena među ženama!«        80

»Blago onoj koja povjerova!«             86

»Veliča duša moja Gospodina!«         96

Marijina šutnja u Josipovoj tjeskobi    103

Bogorodica u Betlehemu        110

Prikazanje u hramu      117

Mudraci pred prijestoljem Mudrosti  123

U egipatskom izagnanstvu      128

Majka traži izgubljenog Sina  135

Marija – odgajateljica Kristova           142

Krist – Marijin odgajatelj        147

Zagovornica u Kani     152

Marija u samoći – Isus u javnosti        159

Žalosna Gospa pod križem     165

»Evo ti Majke!«          172

Susret s uskrslim Sinom          178

Duhovska Majka milosti         182

Euharistijska Gospa     188

Dozrijevanje za nebo  193

Marijin odlazak u nebo           200

Žena »Velikoga znamena«      206

 

Treći dio

MARIJA U VJERI CRKVE             217

 

Vjera Crkve – jeka Objave      219

Marijini blagdani u liturgiji Crkve      224

Između maksimalista i minimalista     227

Bogorodica      233

Uvijek Djevica            241

Bezgrešna        257

Suotkupiteljica            278

Uznesena na nebo       293

Je li Marija umrla?       303

Kraljica svemira           311

Posrednica milosti       320

Marija i Crkva             331

U sjaju Boga Trojednoga        344

 

Četvrti dio

MARIJA U ŠTOVANJU KRŠĆANA          357

 

Marijanska pobožnost u Crkvi            359

Temelj vjere u štovanju Marije            367

Uloga teologa i propovjednika           374

Znak eshatološke nade            382

Gospina krunica          389

Gospa na Putu križa    394

Posveta bezgrešnom Srcu Marijinu     400

Kratice             413

Papinski dokumenti o Mariji  414

Literatura         415

 

 

Prvi dio

 

 

 

 

 

 

 

MARIJA U BOŽJOJ ZAMISLI

 

 

 

 

 

 

 

 

O zdravo Ti

stvorenja svih

zagonetko u tijelu,

u koju Bog

iz srca svog

milotu sasu cijelu!

 

Ko rajski dan

i Višnjeg san

neokaljano lijepa – – –

ko vrijedan bje

visine te

ko Majci da ti tepa?

 

O njivo Ti,

što obrodi

tek jednim punim klasom!

O lozo Ti

što dozori

tek jednim grozdom – Spasom!

 

(M. Pavelić)                    

 

 

 

 

POČETAK BOLJEGA SVIJETA

Na Marijansko-mariološkom kongresu u Zagrebu god. 1970. izabrana je kao geslo značajna izreka »Maria – mundi melioris origo« (Marija – početak boljega svijeta). Uzeta je s oltara Marijina prošteništa Trški vrh. Velika je to riječ, duboko utemeljena na Božjoj objavi o Mariji. Vrijedna je da o njoj razmišljamo kao o uvodnoj misli naše duhovne obnove.

Običaj je u današnje doba da se bira mis (najljepše žene) gradova i svijeta. Kriterij je uglavnom vanjska ljepota, no ponegdje i cjelovita ljepota ljudskog bića. I sam je Bog odvijeka izabrao najljepšu i najdražu Ženu svijeta, »blagoslovljenu iznad svih žena«. Bog je odabirao po ljepoti duše i plemenitosti srca, po krasoti Pune milosti. Odabrana je i objavljena kao zvijezda prethodnica boljega svijeta koji nam otvara Marijin Sin – Krist, Gospodin.

Obećanje boljega svijeta

Prvi svijet što ga je Bog stvorio bio je za čovjeka sretan i krasan – zemaljski raj. No u kušnji čovjek je promašio. Zavedena od Sotone prva je žena pograbila zabranjeni plod, zavevši muža na isti grijeh: da bi bili »kao Bog«, sebi dostatni, pa da svojim putem krenu uzagonetnu povijest. Prvi grijeh bacio je ljude u tminu i u sjenu smrti, u nered požude, znoj mučnoga rada, bol i bolest, napokon, u smrtni prah... No nad ruševinama iskonskoga grijeha, nad porazom praroditelja, Bog proglašava novu nadu boljega svijeta: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe (zmijo) i Žene, roda tvoga i roda njezina. On će ti satrti glavu, a ti ćeš mu vrebati petu« (Post 3, 14). Eto nade po svetoj ženi u neprijateljstvu s vragom, a u prijateljstvu s Bogom, koja ima roditi Pobjednika nad sotonskom moću. Tako nam Bog u pradavnom početku ljudske tragedije dade nadu spasenja proroštvom o Majci Spasitelja.

U doba kad su Asirci ugrozili Judino kraljevstvo te »palicom udarali po licu suca Izraelova«, obećao je Bog po proroku Miheji da će se u Betlehemu Judinu roditi Vođa koji će izbaviti žostatak’ naroda: »Zato će ih Gospod ostaviti dok ne rodi Ona koja ima roditi. Tada će se ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj« (Mih 5, 1-2). On će nositi ime »Knez mira« jer »On je mir« (5). On će povesti »na pašu stado svoje« da ga povede u bolji svijet Božjeg prijateljstva. No treba čekati na očekivanog Začetnika boljega svijeta dok ne rodi »Ona koja ima roditi«, što znači neopozivu Božju odluku. U njoj je Zora nade, a u njezinu Sinu Sunce života da nas povede k Izvoru vječnoga života.

U teškoj tjeskobi judejskoga kralja Ahaza, koji gubi nadu pred udarom aramejskog i samarijskog kralja, nastupa Izaija pred Ahazom s prijedlogom da zatraži znak izbavljenja od Boga. Beznadni kralj odbija, ali mu ipak Izaija najavljuje kao znak mladu Ženu koja ima roditi Emanuela. Septuaginta prevodi »almah« s »parthenós« – djevica, a Matej unosi taj prijevod u svoje Evanđelje kao potvrdu djevičanskog rođenja Spasiteljeva. Važno je ime najavljenog djeteta: Emmanuel – s nama Bog! Ono dobiva punu mjeru značenja u Kristu Bogočovjeku, koji s ljudima boravi kao Djevičin Sin da bi započeo doba boljega svijeta.

Ova starozavjetna proroštva o Majci Spasitelja u sva tri slučaja navješćuju Ženu bez muža, Djevicu-Majku kao znak nade usred nesreće. Kad LG 55 izriče sud Crkve o tim proroštvima, ovako veli: »Ovi prastari dokumenti, kako se čitaju u Crkvi i razumijevaju u svjetlu daljnje i punije Objave, postupno jasnije iznose na svjetlo lik Žene – Majke Otkupitelja. Ona je ovim svjetlom već proročki obuhvaćena u obećanju.« Zatim slijede navodi gornjih proroštava. Uvjeren sam da je taj sud Crkve opomena onim egzegetima koji niječu marijansko značenje u tim proroštvima.

Dodajmo trima proroštvima i tri lika pobožnih žena koje tipski najavljuju Mariju: Ana – majka Samuelova, Judita – pobjednica nad Holofernom, Estera – zagovornica pred perzijskim kraljem Asverom. Nisu to izravna proroštva, nego likovi koji izdaleka osvjetljuju Marijinu ulogu za spas Božjeg naroda. Važno je da su i te tipske žene, kao i proroštva o Ženi nade, dana u najtežim časovima tragedije. Kad se čini da je sve propalo, dolazi pomoć s neba po Ženi nebeskog izbavljenja, koja porodi Izbavitelja od svih koji nas mrze. Biblijski se to izbavljenje naziva žspasenje’, a taj bolji svijet žkraljevstvo Božje’ koje osniva Kralj – Mesija.

Ostvarenje boljega svijeta

Kada su prošla stoljeća duga očekivanja na Mesijin dolazak, potrebna da Izrael postane »narod pripravan« (Lk 1,17), napokon dođe željkovani čas: »A kad nadođe punina vremena, posla Bog Sina svoga. Od Žene bi rođen, Zakonu podložan da otkupi podložnike Zakona te primimo posinjenje« (Gal 4, 4). Bolji svijet koji donosi Krist, najprije se ostvaruje u Majci kao Bezgrešnoj i Punoj milosti. Ona posta prvom suradnicom u Kristovu djelu spasenja jer se »posve posvetila osobi i djelu svojeg Sina« (LG 53). Poput zore unaprijed je obasjana Suncem s visina koje nosi u svojem krilu. U njoj počinje i iz nje se rađa Začetnik boljega svijeta.

Kad je Isus počeo naviještati taj bolji svijet kao »kraljevstvo Božje koje se približava«, a on će ga uspostaviti, odazvalo mu se »malo stado« priprostih i siromašnih koje se poistovjećuje sa svetim »ostatkom« proroka. Kako je Krist skupa s Marijom svoje stado uključio u svoje kraljevstvo djelom otkupljenja, razmatrat ćemo kasnije.

Počesto nam se čini da je Kristovo kraljevstvo odviše »nebesko« u sferi duha i milosti pa da ovome svijetu ne može pomoći da postane bolji. Kršćanska povijest toliko je puna sukoba i borba da ne nalikuje na kraljevstvo Kneza mira. Gledajući ga izvana, jedva da se razlikuje od poganskoga svijeta, bar što se tiče izvanjskog mira. Ima li dakle nade da po Evanđelju nastane bolji svijet? To danas pitamo, jer je više ideologija pokušalo ostvariti bolji svijet krvavim revolucijama i obračunima rasne, klasne i narodne mržnje. Kao da su novopoganski pokreti nastupili zbog razočaranja što kršćanstvo nije donijelo bolji svijet. Poglavica ovoga svijeta – đavao nudi ljudima drukčije mesijanizme »lažnih krista« i proroka da bi na ovoj Zemlji načinili svoj raj znanosti i tehnike. Odvlači ljude od Boga da bi načinili svijet bez Boga. No svijet tehničke preobrazbe Zemlje bez nutarnje preobrazbe srdaca postaje sve ratoborniji grabež za vlašću nad svijetom. Umnožavaju se sredstva za život, a sam ljudski život tako se lako uništava: i na frontama i u revolucijama i pobačajima. Dobro reče kard. Marty: »Nije dosta s pomoću tehnike umnožavati sredstva za život. Svijet ima potrebu za životnim smislom.« No zadnji smisao življenja ne može biti u smrtnom svijetu, na grešnoj zemlji, nego samo u Božjem nadsvijetu gdje su pobijeđeni grijeh i smrt. Taj život donosi Krist pomirenjem s Bogom, jer on posjeduje »riječi vječnoga života« (Iv 6, 69). On je sam taj život jer »u njemu bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima«(Iv 1, 1). No, kad »k svojima dođe, njegovi ga ne primiše« (Iv 1, 11). Eto zapreke da se ne ostvaruje bolji svijet. Prisutna je već pri prvom Kristovu dolasku. I kasnije, a i danas toliki ga »njegovi« ne primaju. Po krštenju su njegovi, ali po životu ne primaju kraljevstvo Božje. Sekularizacija kao otpad od nade u bolji svijet počinje otpadom od vjere u jedinog Spasitelja. Takvi hoće mir u posjedovanju i uživanju, ali ne u pravdi i u ljubavi. No to nije Kristov mir koji najprije treba da osvoji ljudska srca za pravdu i ljubav.

Zar onda nema nade u ostvarenje boljega svijeta, osim tamo preko groba? Krist ne obećava učenicima vanjski mir i sreću u svijetu, nego mir srdaca s Bogom: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne kao što svijet daje, ja ga dajem.« Na ovom svijetu Krist navješćuje svojim najbližima progon i tjeskobu, ali sa svojom pobjedom nad neprijateljima: »Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 33). Hod povijesne Crkve ostaje hod po križnom putu, ali s uskrsnom nadom u pobjedu Sina Marijina, koji sjede s desne Božje da »pobijedi sve neprijatelje te ih postavi za podnožje nogama svojim« (Ps 110). Kada će pobijediti moćni svijet kao svojeg neprijatelja? Ne znamo kada, ali znamo pod kojim uvjetom: »da svi budu jedno te svijet uzvjeruje da si me ti poslao«. Sjedinjeni kršćani, to je uvjet da Krist pobijedi svijet pa da već na ovom svijetu bude ostvareno nešto od boljega svijeta. Nema boljega svijeta bez boljih ljudi, bez boljih kršćana, bez bolje – Kristu vjernije Crkve.

Kako je Marija postala početak boljega svijeta? Tako da je svom dušom prihvatila Krista, koji je odozgo došao da započne obnovu svijeta nabolje. Primanjem Krista Marija je prihvatila cijeli njegov plan spasenja po Božjem kraljevstvu koje dolazi s Njim. Nije pitala što će joj budućnost donijeti, nego što Bog sada od nje traži. Nije pitala što drugi rade, nego što ona ima učiniti. Nije čekala da dozriju nekakvi javni uvjeti za početak boljega svijeta, nego je sama odvažno stupila na stazu Objave kojom dolazi spasenje svijetu.

Bolji svijet ne dolazi odozdo, od ljudskih sila koje tek mogu načiniti bolja sredstva civilizacije, nego dolazi odozgo snagom božanske milosti koja od nas čini bolje ljude i bolje kršćane, sposobne za gradnju boljega svijeta. Kristov prodor u svijet ide kroz ljudska srca obraćena snagom Evanđelja, a zatim kroz ustanovu njegove Crkve koja razglašuje poruku spasenja i vjernima nudi snagu milosnih sakramenata. Marija je velikodušnim predanjem dala svoje srce Bogu pa je on zato mogao upotrijebiti cijelo njezino biće za početak boljega svijeta. Kristovo je djelo da je od svoje Majke učinio uzorni početak Crkve. Današnja Crkva uporno gleda u taj uzor da bi u Marijinoj školi naučila nasljedovati Krista, božanski uzor u ljudskom tijelu za novoga, boljeg čovjeka.

Marija je bila prva Kristoforka donoseći svijetu Krista. Svi ostali kristofori moraju se ugledati u nju ako ovom tmurnom i grešnom vremenu žele donijeti Krista, onog autentičnog iz Evanđelja, ne »prerušenoga« po željama ovoga svijeta. Sveci su to najbolje znali pa su stoga najviše učinili za obnovu ljudi i društva.

Uđimo u ovu duhovnu obnovu sa željom da od presvete Bogorodice naučimo živjeti »kako dolikuje svetima« (Ef 5,3). Onda će nas, sigurno, osvojiti Krist, a i mi ćemo biti sposobni druge osvajati za Krista jer u sebi nosimo kvasac obnove koji po Božjim ljudima donosi bolji svijet.

PREDODREĐENA OD VJEČNOSTI

»Blažena Djevica odvijeka je predodređena skupa s utjelovljenjem božanske Riječi – savjetom božanske providnosti« (LG 61). Želimo shvatiti domet ovih riječi II. vatikanskog sabora koje su jeka objave o Mariji, ali i, šire, objave o predodređenosti svih izabranih.

Problem predestinacije izazvao je u Crkvi mnogo mučnih rasprava, pa i krivovjerja. Dogmatske definicije o preodređenju odražavaju žestinu negdašnjih borbi, ali i pravi smisao Božjeg predodređenja koje ne ukida ljudsko slobodno sudjelovanje. Bog, previđajući naše sudjelovanje, predodređuje naše konačno određenje za spas ili propast u vječnosti... Nećemo naširoko ulaziti u obilnu biblijsku objavu o Božjem predznanju i predodređenosti, nego tek spomenimo kako Pavao definira tu tajnu: »Koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova... Koje pak predodredi te i pozva, koje pozva te i opravda, koje opravda te i proslavi« (Rim 8, 29-30). Pavao ovdje govori samo o pozitivnoj predodređenosti, no naći ćemo u Sv. pismu dosta mjesta i o negativnoj predodređenosti za vječnu propast. Predodređenost u oba smjera nije Božji apsolutizam koji gazi ljudsku slobodu, nego Božja vlast koja i upravlja inagrađuje i kažnjava ljudsku slobodnu odluku. Stoga Pavao govori prije o predviđanju slobodnih odluka stvorova da bi nastavio s predodređenošću Božjih odluka.

 Kad Crkva na Mariju primjenjuje opću nauku o predodređenosti, onda govori o njezinu najvišem stupnju: ne samo predviđanjem Marijine suradnje, nego predodređenošću najvišeg odabranja koje nadmašuje svaku suradnju stvora. Kod Marije je, unatoč divnoj suradnji u savršenoj podložnosti Božjoj volji, mnogo više Božje prebogate darežljivosti kojom uzdiže Ženu spasenja na najviše dostojanstvo stvora.

Predodređena s Kristom

Nije Marija radi sebe, nego radi Krista uzdignuta do najviše kvalitete milosnog odabranja. Nije predodređena općom širinom, nego visinom vrhunskog predodređenja Bogorodice. Njezino se odabranje uklapa u cijelo djelo spasenja tako da se nalazi u središtu Božjih spasotvornih planova. Kad Sabor veli da je predodređena zajedno s utjelovljenjem Riječi, izriče glavni razlog njezina uzvišenja. Pio IX. u enciklici »Ineffabilis Deus«, opisujući Marijino bezgrešno začeće, veli: »predodređen je početak Marijin i utjelovljenje božanske Mudrosti«. Samo je Bog mogao sebi odabrati majku po svojem ukusu i tako je oblikovati da bude dostojna Mati Sina Božjega. I ostale vjerske istine o Mariji pripadaju istomobzorju njezine predodređenosti za Krista. Ništa nije dobila neovisno o Kristu. Svi su njezini naslovi kojima nadvisuje sve stvorove potekli iz Kristove veličine »po kome je sve stvoreno« (Iv 1, 30).

O Marijinu predodabranju Papa u okružnici »Otkupiteljeva Majka« piše ove riječi: »Ako je ovaj izbor temeljan za izvršenje Božjih spasotvornih planova s obzirom na ljudski rod; ako izbor u Kristu i određenje za dostojanstvo posinjenih sinova (Božjih) spada na sve ljude, izbor je Marijin posve poseban i jedinstven. Odatle također vlastito i jedinstveno mjesto što ga ona zauzima u otajstvu Krista« (RM 9). »Marija je posve posebnim i izvanrednim razlogom vezana uz Krista i tako od vječnosti ljubljena u svom Sinu preljubljenom«... (ib.).

Kao najdivniji odraz Krista Marija je postala uzor Crkvi kao njezin najviši domet, ali i kao njezina životvorna Majka. Stoga se kristološkom pridružuje i ekleziološki vidik na Mariju, jer po njoj je Kristova veza s Crkvom najčvršće ostvarena: u samom postanku Crkve i u njezinu razvoju.

Marijina predodređenost djelo je »božanske providnosti«, veli Sabor. Samo Bog može sabrati sve niti ljudske povijesti da ih uklopi u povijest spasenja. Samo svemoć providnosti može voditi povijest spasenja k vrhuncu na kojem blista Krist, a odmah uz njega Marija. Ne možemo se nadiviti tome kako je to Bog izveo tako tihim stazama, a opet tako snažnim potezima. Nije mu bila potrebna buka svijeta da izvede najveća djela, nego tišina Nazareta i Betlehema da objavi i ostvari tajnu utjelovljene Riječi u Mariji.

Preoblikovana po Kristu

Ona koja bijaše predodređena za Krista morala je biti i posebno preoblikovana po Kristovu liku da bi bila prva »suobličena slici Sina«, i Božjega i svoga. Trebalo je da Marija postane vidljiv odraz Kristove savršenosti da bi postala dostojna najbliže Kristove blizine.

O. Galot u svojem djelu Donna posebno je iscrpno obradio Marijino preoblikovanje kako bi postala najljepši odraz Isusova života (75.-85. str.). On nalazi četiri Marijine sličnosti s Isusom: Službenica Gospodnja uza Slugu Jahvina; poučljiva volji Očevoj kao i Krist kojem je »jelo vršiti volju Onoga koji ga posla«; dragovoljna Djevica koja se posve posvetila djevičanskom Jaganjcu; osjenjena Duhom Svetim koja ima roditi Pomazanika napunjena Duhom.

Ima i drugih Marijinih sličnosti s Kristom koje ju unaprijed oblikuju da bi mu bila što sličnija. Tu je i tjelesna sličnost krvne veze doma Davidova i loze Aronove (majka Ana), rođakinja Elizabeta »od kćeri Aronovih« bila je sestra majke Ane (Protoevanđelje Jakovljevo), jer ima roditi i Kralja i Svećenika Novoga Saveza. Tu je i izvanredna tjelesna ljepota kao posuda divnoga duha, koju moramo pretpostaviti za Majku »najljepšega od sinova ljudskih« (Ps 45, 3). Tu je još kudikamo vrednija ćudoredna sličnost s Kristom, tako da unaprijed ide putem Kristova siromaštva, poniznosti, posluha, čistoće srca i tijela. Tu je i mistična sličnost Pune milosti s Onim koji nam dođe »Pun milosti i istine« (Iv 1, 14). Ako smo svi »od njegove punine primili« (Iv 1, 16), onda je Marija najviše primilajer mu je najbliža i srcem i tijelom i poslanjem spasenja.

Bog je unaprijed u Bogorodičinu tijelu i duši ostvario ono što označuje Kristovo čovještvo na zemlji. Tako je mogla biti ostvarena izvanredna suradnja Majke sa Sinom jer su ih spajale sve niti i krvnog i duševnog i milosnog života. Bila je doista Zora unaprijed blistava od sjaja Sunca s visina koje i nju i nas i sav svijet obasjava zrakama božanskoga svjetla.

Sjedinjena s Kristom

LG nam kaže da je Marija bila »velikodušna družica« (generosa socia) Kristova djela spasenja. Prije Isusovih učenika ona je slijedila Krista na svim njegovim zemaljskim putovima, osim u javnom propovijedanju. No i tada je bila s njime srcem sjedinjena.

 Crkveni oci opažaju da je Marija već prije navještenja bila Kristova jer je zanosno čeznula za Mesijinim dolaskom te prihvaćala duh mesijanskih proroka. Sv. Augustin izriče to sažetom rečenicom: »Prije je začela srcem nego tijelom.« (Prius corde concepit quam corpore.) Njezino preoblikovanje u Kristu unaprijed je pripravljalotlo u duši da se Mesija nastani u njezinu tijelu. Čim se utjelovio, već je našao spremnu učenicu i družicu svojega spasiteljskog djela.

Od časa navještenja i svojega pristanka Marija je sjedinjena s povijesnim Kristom tako bliskim i snažnim vezama da je nitko ne može nadvisiti. To je krvna veza materinstva i još jača duhovna veza suradnje i supatnje. Najprije je sva okrenuta k osobi utjelovljenoga Sina Božjega da mu služi kao Božjemu i svojemu Sinu. Kasnije je sjedinjena sa Sinom djelom kao velikodušna družica Otkupitelja i mistična Majka njegove Crkve.

Svi koji vjeruju u Krista slave Boga »po Kristu i s Kristom i u Kristu«, ali Marija tu stvarnost proživljava tako blisko kako nitko ne može. Ona je cijelim bićem sjedinjena s utjelovljenim Bogom, ne samo naknadnim činima nasljedovanja i apostolskog sudjelovanja. Primila je od Boga silne darove preoblikovanja po milosti, ali je i svu sebe predala na služenje kad je bila zamoljena da mu postane majka. Otada ga slijedi iz najveće blizine i služi mu u vjernoj ljubavi do kraja njegova zemaljskog putovanja.

Naše nasljedovanje Krista i sjedinjenje s Kristom nije »praeformatio«, nego »postformatio« nakon svih Kristovih primjera i propovijedi. Dok Marija bitno pripada u plan spasenja kao Spasiteljeva Majka, jer bez nje ne bismo ga imali, dotle mu mi pripadamo kao naknadne grane i grančice koje rastu na već izraslom stablu Kristove Crkve. Ipak se možemo naknadno »suobličiti Kristu« (Ef 4, 7), pa i nakon obraćenja s grešnih putova. U tome nam izvanredno pomaže primjer one koja je već unaprijed preoblikovana i sjedinjena s Mesijom koji naskoro ima doći.

KĆI SIONA

Kada LG 55 Mariju naziva »uzvišena kći Siona«, povezuje naslov s očekivanjem Mesije u izabranom narodu. Naslov razotkriva Marijin odnos prema starozavjetnoj Objavi, prema narodu od kojega je krvno potekla. Moramo najprije promotriti što u objavi Izraela znači opjevana Sion-gora i raspjevana Kći Siona da bismo shvatili što za Mariju znači taj naslov u Otačkoj predaji.

Sion-gora nalazi se na jugu one uzvišice pod kojom se stere najstariji dio Jeruzalema, naselje Jebusejaca – Ofel. Kad je David osvojio tu gradinu zajedno s tvrđom na jugoistočnim padinama Siona, sagradio je na Sionu svoj dvor od cedrovine skupa s tornjem Davidovim. Kraj dvora je smjestio Šator i Kovčeg saveza, najveću svetinju Izraela iz pustinjskoga lutanja, spomen na Savez s Jahvom pod Sinajem. Tako Davidov Sion postade središte vjerskog i narodnog života starog Izraela. U tom središtu teokracije spojilo se svetište Jahvino i prijestolje Davidovo kao središte narodnoga okupljanja oko doma Gospodnjega i doma Davidova. Po tom Sionu posta Jeruzalem sveti grad Objave, jer »Jahve nad vojskama prebiva na gori Sionu« (Iz 8, 18), jer su Jahvi »draža vrata Siona nego svi šatori Jakovljevi« (Ps 87, 2). Tako Sion postade povijesno utjelovljenje vjere Izraelove odakle zrači svjetlost Objave. Njegovo ime prelazi i na cijeli sagrađeni grad Jeruzalem, koji se naziva »kći Siona«. Kada je Salomon na susjednom brdu Morija sagradio veličanstveni Hram te onamo prenio Kovčeg saveza, pojam »kći Siona« proširio se i na to brdo premještanjemSvetišta i Davidova prijestolja. Kule koje opasivahu Jeruzalem, sagrađene na dva brijega, postale su ponos naroda kad je dolazio na blagdane u Hram: »Obiđite Sion i prođite njime, prebrojte kule njegove! Pogledajte dobro bedeme njegove, promotrite mu potanko dvorove, da biste kazivali budućem naraštaju: Takav je Bog, Bog naš svagda i dovijeka! On neka nas vodi!« (Ps 48, 12-13).

Sion – simbol Izraela

Vjersko i narodno zajedništvo izabranog naroda, koji se okupljao oko gore i grada pod gorom, bilo je također obuhvaćeno pjesničkom slikom »kćeri Sionske«. U toj slici sažima se sudbina Izraelaca, sretna i nesretna, i kad je blagoslovljen i kad je kažnjen od svojega Boga. Ugroženi i spašeni Sion govori o nevolji i oslobođenju Božjeg naroda. Svetost Jahvina, koja je kao sjena pala na goru i grad Jeruzalem, pada i na cijeli njegov narod. Zato se stanovnici Jeruzalema nazivaju »spašenici Jahvini« (Iz 4, 3) koji žive pod Božjom zaštitom, »jer će kraljevati Jahve nad vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu, a slava će musjati pred starješinama« (Iz 24, 23). Zato i sav narod koji se skuplja oko Siona postaje »kći Siona« i »kći Jeruzalema«... Kad je asirski kralj Sanherib bio opkolio Jeruzalem da ga osvoji, narugao se Jahvi i Ezekijinu pouzdanju u Jahvu. Tada prorok Izaija stupa pred kralja Ezekiju te mu navijesti pobjedu Jahvinu nad Sanheribom: »Prezire te, ruga ti se djevica kći Siona, za tobom maše glavom kći Jeruzalema« (2 Kor 19, 21). Kad se narod uzda u Jahvu, tada će »Bog spasiti Sion, on će sagraditi gradove Judine,tu će oni stanovati, imati baštinu« (Ps 69, 36). Kad Bog po prorocima prijeti kaznom nevjernom narodu, tada će u ruševinama ležati kći Siona te postati »kao koliba u vinogradu, kao pojata u polju krastavaca, kao grad opsjednut« (Iz 1, 8). I Miheja tako prijeti Božjom kaznom: »Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a goru ovoga doma šuma će prekriti« (Mih 3, 12). Kad se to doista dogodilo za sužanjstva babilonskoga, Jeremija tuži nad narodom i opustjelim Gradom, a »Sion pruža ruke, nema mu tješitelja. Jahve je protiv Jakova sa svih strana pozvao tlačitelje. I tako Jeruzalem posta među njima strašilo« (Tuž 1, 17). Dok »putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine« (Tuž 1, 4), dotle narod u sužanjstvu oplakuje grijehe svoje i vapije za Sionom: »Nek mi se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen na te smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!« (Ps 137, 5-6).

Kad je perzijski kralj Kir pustio Judejce iz sužanjstva da se vrate i opet sagrade Jeruzalem, odjeknu pjesma radosnica: »Odjeni se snagom, Sione! Odjeni se najsjajnijim haljinama, Jeruzaleme, grade sveti! Skini okov s vrata svog, izagnana kćeri Sionska!« (Iz 52, 1-2). Kad opet sagradiše Grad, časte ga pjesmom: »Nazvat će te gradom Jahvinim, Sionom Sveca Izraelova« (Iz 60, 14).

Sion – simbol mesijanske budućnosti

To je najviši proročki domet pjesničkog zanosa o Sionu, jer će na Sion doći sam Bog da ga pohodi. Dočekat će ga Ostatak vjernih i pobožnih kojima prorok Sefanija naviješta: »Kliči od radosti, kćeri Sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz svega srca, kćeri jeruzalemska!... Jahve, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj!« (Sef 3, 14-15).

Istu mesijansku budućnost gleda i Zaharija: »Klikni iz svega grla, kćeri Sionska! Viči od radosti, kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj evo se k tebi vraća, pravičan je i pobjedonosan. Ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu« (Zah 9, 9). To se proroštvo ispunilo na Cvjetnicu.

Miheja naviješta Mesijine dane pod istim znakom, ali proširenim na goru Gospodnju prema kojoj se stječu svi narodi: »Jer sa Siona izići će zakon, riječ Gospodnja iz Jeruzalema« (Mih 4, 3). To proroštvo naći će početak svojeg ispunjenja na Duhove.

Marija – kći Sionska

Prema pričanju apokrifa iz polovice 2 st. »Jakovljevo protoevanđelje« imala bi se Marija roditi na gori Sionu, u kući Joakima i Ane, gdje se danas nalazi crkva Sv. Ane. Taj apokrif sigurno ima nekih povijesnih podataka i bliz je izvorima kršćanskog početka, ali maštovitost spisa ne daje nam jasnoću da razlučujemo što bi u spisu bilo povijesno, a što nakićeno pučkom čudovitom maštom. Znamo da je spis iznikao iz judeo-kršćanske sredine, ali mu ne znamo autora. Možda je smještaj Marijina rođenja na Sion samo lokalizacija vjerske intuicije da je Gospa u duhovno-spasiteljskom smislu Kći Siona. Povjesničar Luka ne donosi nam ništa o Marijinu rođenju i roditeljima. Zato se dvoumimo da li prihvatiti ili odbaciti Marijino rođenje na Sionu.

Ipak je Marija u visokom religioznom smislu kći Siona jer je iz doma Davidova, koji sagradi dvor na Sionu, jer je izrasla iz vjere Izraelove, a taj je narod pjesnički predstavljen kao kći Siona. No glavni je razlog što je Marija u ime Izraela dočekala i primala Mesiju – Kralja. U Mariji se prvoj nastanio utjelovljeni Bog Izraelov pa njoj doslovno odgovara Sefanijino proroštvo: »Kralj Izraelov u sredini je tvojoj.« Proročka radost mesijanske nade njoj je prvoj stigla kao ispunjenje: »Raduj se, milosti puna!« Od te radosne vijesti Marija je zapjevala svoj zanosni Magnificat kličući u ime Siona i svega naroda kćeri Sionske. Ako je ona poosobljeni Izrael pred Mesijom, onda je i nasljednica proročke radosti zbog Mesijina dolaska. U njoj se prvoj ispunjava riječ: »Raduj se, kćeri Sionska...!« K njoj Jahve dolazi »usred tebe prebivati«.

Laurentin Marijinu vezu s Kćeri Sionskom nalazi u nizu događaja radosne Gospe kroz Isusovo djetinjstvo (Structure, 151. s.). Trebalo bi i na uskrsnu Gospu proširiti klicanje Kćeri Sionske, jer tada je njezina radost bila najveća. I na nebu je Gospa ostala Kći Sionska kao predstavnica krvnoga Izraela, pa i proširenog, duhovnog Izraela. Duhovi su također bili na Sionu kad je Marija usred Crkve dočekala proslavu radosne Kćeri Sionske kao poosobljena Crkva. Kad je Marija bila uzdignuta na nebo, ušla je u nebeski Jeruzalem kojem u najuzvišenijem smislu pripada naslov kćeri Sionske: »Pristupili ste k Sion-gori, gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu...« (Heb 12, 22). Otkad je Krist uzašao na nebo, odonda je i prijestolje Davidovo u nebeskome gradu slave.

Tako je snažni simbolizam Sion-gore u Mariji postigao najviše značenje, a u nebeskom Jeruzalemu najviše dostignuće. Ivan u Otkrivenju gleda »Janje gdje stoji na gori Sionskoj i s njime 144.000 onih koji su imali napisano na svojim čelima njegovo Ime i Ime njegova Oca« (14, 1). Kralj u tom gradu konačne slave jest Sin Davidov, a Kraljica je Kći Siona koja ga porodi.

NOVA EVA

Ovaj stari naslov otačke predaje označuje Mariju kao predstavnicu cijelog čovječanstva koja u ime svih ljudi daje potvrdni odgovor nebeskoj ponudi spasenja i dolasku Kristovu. Drugi vatikanski sabor prihvaća tu staru predaju opisujući kako Marija »kao nova Eva pruža vjeru, ne staroj zmiji, nego Božjem anđelu« (LG 63). Ispred tih riječi nalazimo tumačenje naslova: »...kao što je žena pridonijela smrti, tako i da Žena pridonese životu« jer je »svijetu iznijela sam sveobuhvatni Život« (LG 56). Ovaj nauk potvrđuje navodima nekih Crkvenih otaca, koje ćemo naskoro pobliže promotriti.

Današnji čovjek političke demokracije čudi se da bi Marija predstavljala čovječanstvo kad za tu ulogu nije bila odabrana nikakvim glasanjem. No u objavi spasenja, gdje sve dolazi odozgo, sam Bog odabire predstavnike koji će zastupati ili Boga pred ljudima ili ljude pred Bogom. I Marija je Božjim pozivom postala predstavnicom čovječanstva u presudnom času kad Spasitelj dolazi na svijet. Ona ga dočekuje, ona ga prima, ona ga daje ljudima.

Biblijski poticaj za ime nove Eve davni su Oci kršćanske predaje našli na dva kolosijeka: uspoređivanjem razgovora stare Eve u raju s paklenim zavodnikom u liku zmije, te razgovora nazaretske Djevice s Božjim poslanikom; usporedbom stare Eve pod drvetom kušnje s Marijom pod drvetom križa u času otkupljenja kad se stječe novi život za sav svijet, a Marija postade milosnom Majkom za sve spašenike.

U pozadini obaju ovih poticaja stajaše nauk sv. Pavla o Kristu kao novom Adamu jer je popravio zlo starog Adama: »... prekršajem jednoga došlo je osuđenje na sve ljude... izvršenjem zapovijedi od Jednoga dolazi na sve ljude opravdanje koje se sastoji u životu« (Rim 5, 18-19). Krist je, dakle, popravio krivnju i otpad prvog čovjeka. No tako će popraviti krivnju prve žene koja je zavela Adama na grijeh? To je pitanje tražilo nadopunu novog Adama u novoj Evi koja ne možebiti druga nego najsvetija Žena spasenja i Majka Spasitelja. Već je u davnom Protoevanđelju naviještena kao Sotonina neprijateljica koja će roditi Pobjednika nad sotonom (Post 3, 15), a u Evanđelju je ostvarena kao »Majka živih« po milosti kad je u otkupljenju supatila i suzasluživala novi život milosti.

Otačko otkrivanje nove Eve ide u više smjerova koje ovdje kratko sažimam jer ćemo ih kasnije iscrpnije proučiti:

a) Nova Eva prema novom Adamu, koji po Mariji dolazi i s Marijom popravlja ruševine grijeha.

b) Nova Eva prema staroj Evi, jer ispravlja ono što je ova pokvarila: vjerom ispravlja njezinu nevjeru, posluhom njezin neposluh...

c) Nova Eva prema Crkvi koja nastavlja Marijinu ulogu jer je i Crkva postala »Majka živih« dijeleći božanski život koji je zaslužen na križu po novom Adamu i novoj Evi – Suotkupiteljici.

Svaki od tih vidika traži svoje razrađeno promatranje, koje ćemo obaviti kasnije. Zasada se zadovoljimo s nekoliko otačkih glasova koji Mariju nazivaju novom Evom.

Justin je kratak jer donosi tek početnu usporedbu stare i nove Eve, prve u neposluhu, druge u posluhu Bogu (Razgovor s Trifonom, 100, 4-6).

Irenej je opširan jer novu Evu uklapa u važan teološki kontekst kao cijelu biljku od korijena do cvijeta. Opreka između stare i nove Eve sudbonosna je za sve ljude jer je prva Eva nevjerom i neposluhom srušila prijateljstvo s Bogom te uzrokovala našu smrt, a nova je Eva vjerom i posluhom obnovila negdašnje prijateljstvo s Bogom rodivši nam Začetnika novog života i nove besmrtnosti. Kristov dolazaki spasenje ovisilo je o Marijinu sudjelovanju, njezinu pristanku. To nije bilo tek poboljšanje našeg stanja, nego vraćanje na prvotni plan (regeneratio, recapitulatio, recirculatio). Krist popravlja ono što je Adam srušio, a Marija ispravlja što je srušila Eva. »Čvor neposluha Evina razriješen je Marijinim posluhom. Što bijaše svezala djevica Eva,« to je svojim posluhom razvezala djevica Marija« (Adv. haer. 5, 19). Paralelizam je dvostruk: »Bijaše pravo i nužno da Adam bude obnovljen u Kristu, da bi ovo smrtno bilo upijeno i progutano od besmrtnosti, te da bi Eva bila obnovljena po Mariji, da djevica, postavši odvjetnicom djevice, izbriše i ukine neposluh djevice posluhom Djevice« (Epideixis, 33 – PO 12, 685).

Epifanije naziva Mariju Majka živih (Havah) u suprotnosti od Eve, koja po grijehu »izgubi značenje svojeg imena« (Panarion 78, 18 – PG 42, 728 CD).

Efrem opisuje Kristov silazak u Šeol, a kad stiže do Eve, pisac veli: »Dođe, dakle, do Eve – Majke živih. Ona je vinograd čiju ogradu smrt otvori vlastitim Evinim rukama da okusi njegov plod. Tako Eva, mati živih, posta izvorom smrti svim živima. Ali procvjeta Marija, nova mladica iz stare mladice Eve i u njoj je boravio novi život – Krist, da okusivši smrt... oslobodi život i s njime mnoge« (izd. Lamy, 1, 152).

Jeronim je vrlo kratak i sažet: »Smrt po Evi, život po Mariji« (PL 22, 408). U toj riječi odjekuje dosadašnja predaja koja se nastavlja sve do naših dana u sve jačoj obradi uloge nove Eve. Taj ćemo nastavak čuti kasnije kada bude riječ o Suotkupiteljici – Majci novog života.

Teološka refleksija kasnije obrade povezala je početni pad praroditelja s novozavjetnom Objavom u široki kontekst gdje se povezuje novi Adam s novom Evom u stjecanju novog života da bi nastalo novo stvorenje koje će biti »nanovo rođeno iz vode i Duha Svetoga«, da bude početak »novog neba i nove zemlje« u konačnoj »obnovi svega«, kakvu u svojim spisima navješćuju proroci i apostoli. Ova rijeka obnove teče iz Utjelovljenja i Otkupljenja, a obje su tajne snažno povezane s Marijom – Bogorodicom i Suotkupiteljicom. Bit će potrebno dosta proučavanja da bismo stigli do tog širokog i visokog obzorja božanske Objave.

Lijepo je slušati o ovim veličajnim Božjim djelima od početka do kraja Objave. No osvrnimo se i na naš vlastiti udio u tom djelu spasenja. Svi smo uključeni u tu rijeku novosti novoga života, ali ne automatski, nego slobodnom suradnjom – upravo kao i Marija. Ona nas predvodi u suradnji i supatnji za spasenje svijeta. Ona nas primjerom potiče da se bacimo u veliku milosnu rijeku koja teče iz Krista po Duhu životvorcu, a najprije je nju posve oprala i preobrazila. U njoj kao novoj Evi već naziremo svoju Majku milosti koju nam Krist dade u čas otkupljenja. Koliko nju spoznamo i prihvatimo, toliko će i nama biti Majka živih.

 

Drugi dio

 

 

 

 

 

 

 

 4MARIJA U POVIJESTI SPASENJA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Noć! Noć je tiha, tajinstvena, sveta:

ustaje mumija i oči tare,

diže se Grk i viri preko žare...

U što to zure vijeci starog svijeta?

 

Svud noć je tiha, tajinstvena, sveta,

što Bog je bijelim, mrzlim cvijetom posu,

bilijun njome anđelaka prosu

te sâm kroz sama čudesa se šeta...

 

To Ljiljan – Kruh je, to se Sunce sjaje

rođeno od Nje... Gledajte ih jadni

vjekovi stari, kruha, sunca gladni!

 

(Ljudevit Matković)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IZVORI ZA MARIJIN POVIJESNI LIK

Prije nego prijeđemo na promatranje Marijina života na zemlji, željeli bismo upoznati izvore koji nam daju povijesne podatke o njoj. Dok o Isusu ima i nekih šturih profanih podataka u poganskih i židovskih pisaca, dotle za Mariju sve crpimo iz novozavjetne Biblije.Znamo o njoj toliko koliko nam govore četiri evanđelista i Djela apostolska. Ono nešto iz najstarijeg apokrifa iz 2. st., »Jakovljeva protoevanđelja«, nepouzdan je izvor, iako ima u sebi nekih povijesnih podataka koje je teško odijeliti od maštovitih prikaza. Upućeni smo, dakle, na podatke prvih vjesnika kršćanstva. No odakle su oni crpli svoje znanje o Mariji? Neki od njih za neke događaje o Mariji imaju osobno iskustvo: Petar u Markovu evanđelju, Matej i Ivan u svojim evanđeljima. No najviše nam o Marijipiše Luka, koji nije imao osobnog iskustva, nego je od drugih čuo ono što o njoj zna.

Izvještaji su novozavjetnih pisaca oskudni tako da iz njih ne možemo složiti cjelovit Marijin životopis. Oni donose samo važne časove njezina života, značajne za Krista i njegovo spasiteljsko djelo, časove u kojima je sudjelovala Marija. Ne donose one svagdašnje podatke o Marijinoj rodbini, rođenju, mladosti prije navještenja, pa ni o njezinoj smrti i završetku zemaljskog putovanja. Svi izneseni podaci o njoj strogo su vezani za Krista, ništa o njoj samoj u privatnosti. Već slutimo da je tome razlog i glavna tema objave – Krist, i Marijina šutnja o sebi kao privatnoj osobi. Što je Marija Crkvi iznijela o sebi, to je bilo samo radi Kristove slave.

Oskudni podaci o velikim časovima Marijina suživota s Kristom ipak su toliko jaki i važni da iz njih možemo zaključivati o važnoj ulozi koju ona ima u djelu spasenja te o njezinoj osobnoj veličini u Božjim očima. Razmišljajući o izvještajima objave, Crkva je kroz stoljeća stekla duboko poznavanje Marije te izrekla mnoge dogme o njoj koje znače izvanredne povlastice i najveće uzdignuće jedne žene iznad svih ljudi. Tako je i Marija dugo razmišljala o svemu što je čula i doživjela s Isusom, a Crkva nastavlja njezino razmišljanje u tajni vjere.

Dobro poučeni vjernici već znaju iz crkvene kateheze najvažnije podatke o Mariji, a iz propovijedanja glavne vjerske istine o njoj. No redovito većina njih ne može znati odakle su nadahnuti pisci crpli podatke o povijesnoj Gospi. Iznijet ću ovdje neke pouzdane podatke i utemeljene teorije da bismo se uživjeli u ono tkivo početne Predaje koja je svetim piscima prenijela ono što pišu o Mariji.

1.Početna evangelizacija sva je bila upravljena na Krista, tako da o Mariji jedva što kaže. Apostolsko propovijedanje, spočetka posve obuzeto Kristom, ostavilo je Mariju u sjeni. To doba predstavljaju Petar i Pavao, koji su najglasniji u prvoj evangelizaciji. Već je Petrova prva propovijed na Duhove predstavila slušačima Kristovu pashalnu tajnu – Krista Raspetoga i Uskrsloga – pa iz te jezgre potječe daljnje propovijedanje o Isusu, ali samo u okviru javnog djelovanja kad se Marija jedva pojavljuje. Marko nam o svome evanđelju Petrovo propovijedanje u Rimu iznosi tek dvjema kratkim napomenama o Mariji, ali ih je sam doživio: svađa Nazarećanina o »Marijinu Sinu« (Mk 6, 3) i zgoda kad Marija s rođacima želi pohoditi Isusa u Kafarnaumu (Mk 3, 33). Pavao je još oskudniji jer o Mariji piše samo jednom usput: »rođen od Žene« (Gal 4, 4). To ne znači da o njoj ništa drugo nije znao, nego da je u propovijedanju sav bio obuzet Kristom.

2.Napredak evangelizacije širom Palestine produbio je u već pokrštenih judeo-kršćana razumljivu znatiželju o Kristovu djetinjstvu i porijeklu. I starozavjetni su velikani Objave imali u početnom djetinjstvu znakove izabranja: Izak, Jakov, Mojsije, Samuel..., pa kako ih ne bi imao Sin Božji postavši čovjekom i vrhovnim glasnikom Objave. Za Isusovo zemaljsko porijeklo od doma Davidova posebno se brinu Židovi jer je takav Mesija prorečen. Stoga im Matej, pišući svoje evanđelje za Hebreje, iznosi Isusovo rodoslovlje, a usput govori o Mariji kao Josipovoj zaručnici. Ni poganima nije bilo svejedno odakle je Isus. Stoga i njima Luka iznosi malo drukčije rodoslovlje koje želi Krista ukorijeniti u prvog Adama jer On je drugi Adam kao Spasitelj svih ljudi. I Luka govori o Mariji, i to najopširnije od svih evanđelista, kad opisuje Isusovo djetinjstvo. Odakle obojici podaci o Mariji u Isusovu djetinjstvu? Rodoslovlja su mogli naći u točnim zapisima Biblije i tadašnjih rabina, no o Mariji se trebalo raspitati kod nekoga koji ju je dobro poznavao. Ima o tome raznih pretpostavki, a iznosim ono najbolje utvrđeno i najvjerojatnije.

Mateja posebno zanima zemaljsko porijeklo Isusa od Davida i Abrahama jer evanđelje piše za Židove. Josip kao sin Davidov prenio je pravno nasljedstvo Davidova doma na Mesiju, koji se rodio od Marije. Mateja zanima i Kristovo nebesko porijeklo pa ističe njegovo djevičansko začeće po Duhu Svetom. Posebno su mu važni rođenje u Betlehemu i bijeg u Egipat jer se tako ispunjavaju davna proroštva... Sve te podatke dobio je od Isusovih najbližih rođaka. No, budući da je kod njega Josip tako važan, mnogi pisci smatraju da je podatke pobrao »iz Josipova kruga« rodbine. To ne bi isključilo da je štogod doznao i od Marije jer je bio među početnim Kristovim učenicima.

Luku je najviše zanimalo Kristovo djetinjstvo pa ga je opisao s najviše podataka o Mariji. Kroz Mariju promatra dijete Isusa, a sv. Obitelj prikazuje nam kao Jahvine siromahe. Luka, koji ima mnogo pažnje i za žene, donosi nam o Mariji divne podatke da bi pokazao udio najveće Žene u djelu spasenja. Kao liječnik poštuje materinstvo pa nam daje snažne poteze o Isusovoj Majci. Stoga mnogi zaključuju da je Luka podatke o Mariji pokupio iz »Marijina kruga« rođaka i pobožnih žena. Sâm na početku svojeg evanđelja tvrdi da je »pomno ispitao sve od početka«, dakle i od početnoga djetinjstva Isusova. Koga je to ispitao? Neki su bili uvjereni da je od same Gospe doznao »evanđelje djetinjstva«, no to je prilično nevjerojatno, jer bi u doba kad piše evanđelje Gospa morala biti u dubokoj starosti. Nije vjerojatno da bi tako dugo ostala na zemlji Ona koja je toliko čeznula za Sinom na nebesima. Mnogo je vjerojatnije da Luka podatke o Isusovu djetinjstvu doznaje od Ivana kao najbližeg Marijina čuvara nakon uzašašća, te od Jakova, jeruzalemskog biskupa, kao bliskog rođaka Isusa i Marije, a ponešto i od koje još žive rodice i od koje pobožne žene, Isusove sljedbenice. Kleofina žena bila je »sestra Majke njegove«pa je i taj dom vrlo brižljivo čuvao uspomene o Mariji.

Danas bibličari rado spominju dva kruga kršćanâ koji su čuvali uspomenu i predaju o Mariji: glavni u Jeruzalemu, a bliži Mariji u Nazaretu. Luka je iz oba kruga mogao doznati podatke o Majci djetinjstva Isusova. Predaja je bila još svježa i među živim rođacima i među žarkim učenicima, napose u Ivana, koji bijaše uz Mariju sve do kraja njezina boravka na zemlji. Neki bi pisci htjeli da je Luka preuzeo već gotovo napisano »evanđelje djetinjstva« koje bi kao mali spis kružilo u Crkvi. Za tu pretpostavku nema vjerojatnosti, jer se u 1. i 2. poglavlju opaža dvostruki stil: hebrejski u himnima i pripovjedački Lukin u opisu događaja. Himne je Luka mogao lako naći u liturgiji prve Crkve judeo-kršćana, a događaje je sâm ispripovjedio svojim stilom.

3.Završnicu apostolskog propovijedanja predstavlja apostol Ivan, koji pod starost piše Evanđelje i Knjigu Otkrivenja. Čudno je da Ivan, tako bliz Mariji, nije o njoj napisao mnogo više. No ono što je dao o njoj najviši je domet Marijina poslanja: dvije zgode kad sâm Isus naziva Mariju »Ženo!« – u Kani i na Golgoti, te veličajno viđenje o »velikom znamenju« u Otkrivenju (12) u kojem gleda uzvišenu Ženu koja rađa Dijete, »uzdignuto k Bogu i prijestolju njegovu«, odakle napokon pobjeđuje Sotonu, neprijatelja ljudskog spasenja. Ivan je više teolog nego izvjestitelj o Mariji, tako da ga neki nazvaše »osnivač mariologije«.

Nije za čuđenje što nam Ivan ne govori o Mariji u Isusovu djetinjstvu; t<$Eroman a back 60 up 30 size 8 font 1 šž back 90 žć> imao je pred sobom već gotovo Lukino evanđelje koje je kružilo po Crkvi. Više se čudimo što nam ništa nije ostavio o Marijinu svršetku na zemlji kojem je on, čuvar i »prvo dijete« Marije, naše duhovne Majke, morao prisustvovati. Čini se da je Ivan poprimio od Marije suzdržljivu šutnju kojom je sebe skrivala od ljudi. Ili je valjda već tada slutio da će Crkva, poučena Duhom Svetim, razmišljanjem doći do Marijina slavna uznesenja u nebo. Svakako mu Duh nije nadahnuo da zapiše bar nešto oMarijinu svršetku jer se Ivan ne bi opro nadahnuću Duha. Žalimo njegovu šutnju, ali nemamo prava prigovarati.

Apokrifi, za razliku od Biblije, mnogo govore o Mariji. Kao da žele nadopuniti praznine biblijske relativne šutnje o mnogim stvarima koje su zanimale rane kršćane. Isusovo djetinjstvo okitili su čudesima, a uznesenje na nebo cijelom nebesko-zemaljskom dramom. Najviše ih zanima Marijin početak i svršetak. Kao pučka književnost od 2. do 7. st. maštom kite sve što povijest nije dala niti sačuvala. Crkva ih ne priznaje nadahnutim izvorima Objave jer ne donose svjedočanstva očevidaca, niti imaju trijeznost povjesničara. Ti pučki romani ne razlikuju maštovite legende od povijesne zbilje, a žele što konkretnije prikazati ono što je Biblija posve kratko kazala o Mariji. Crkva ih nije zabranjivala jer su bili uglavnom pravovjerni s obzirom na vjerske istine o Mariji. Prepustila ih je slikarima, ali ih nije puštala u liturgiju, osim tu i tamo u nekim istočnim Crkvama.

Ipak, valja u apokrifima cijeniti intuiciju vjere koju je puk imao od propovijedanja Crkve. No, budući da nije znao vjerske istine obrađivati kritičkom telogijom, obradio ih je maštovitom konkretnošću. Taj tip ljudi i danas živi pa se i danas pišu lijepe legende i legendarni »životopisi Marijini«, a i sami pisci uglavnom znaju da pišu za čitanje (legčnda), a ne za teološko dokazivanje. Poneka osoba misli da sve što u mašti vidi pripada povijesnoj zbilji, a neka pak dobro zna mnogo toga iz tadašnje povijesti pa sama pravi vješte kombinacije da bi ispunila biblijske praznine (Valtorta).

Ima u apokrifima i zrnaca povijesne istine koje nije lako odijeliti od nepovijesne legende. Napose to vrijedi za Jakovljevo Protoevanđelje koje je nastalo oko 150. god. kršćanskog doba, dakle prilično blizu uspomenama prvih svjedoka Isusova i Marijina života. Tu ćemo naći i bliže Marijino rodoslovlje i roditelje i opis njezina rođenja, njene mladosti i zaruka s Josipom... Pletivo ždogađaja’ dobrano je izmišljeno, ali podloga su uglavnom biblijski povijesni izvještaji. I rodoslovlja treba uzeti dosta ozbiljno jer su Židovi mnogo držali do njih i čuvali ih. Možda će buduća provjera naći u tom apokrifu još koji kamenčić povijesti. Zasada se držimo rezervirano jer ne želimo miješati maštanje i događanje. Poštujemo poruku vjere koja nosi te apokrifne spise, ali klonimo se nepovijesnog nadopunjavanja koje nema kritičke provjere svjedoka.

ARKANĐELOV POZDRAV

Čas navještenja dovodi nas pred povijesnu Mariju, tihu nazaretsku djevojku, zaručenu za Josipa. To je čas kad je napokon nadošla »punina vremena« da se počnu ispunjavati mesijanska proroštva o davno prorečenom Pomazaniku-Spasitelju. U tom času, tako tihom i tako sudbonosnom, gledajmo kako pred Mariju stupa poslanik neba, jedan od sedmorice anđeoskih prvaka, a ime mu Gabrijel. Slušajmo pomno razgovor koji se odvija o najvećem događaju ljudske povijesti.

Ima maštovitih pisaca koji događaj navještenja smještaju nekamo u polje, ili kraj nazaretskog zdenca, a poneki moderni htio bi da se sve odvijalo samo u Marijinoj duši bez vanjske prikaze. No Lukin izvještaj kazuje da je Gabriel »ušavši k njoj« (Lk 1, 28) progovorio. Grčki izraz »eiselthňn prňs autčn« znači da je ušavši stao pred nju, nasuprot njoj. Nije kamo god došao, nego »ušao«, što pretpostavlja zatvoren prostor sobe. Jasan Marijin razgovor s arkanđelom pokazuje vanjsko viđenje, ne unutrašnje rasvjetljenje.

Zašto se taj divni događaj zbio u zabitnom Nazaretu, o kojem se prezirno govorilo kao da iz njega ne može ništa dobro doći (Iv 1, 46)? Flavije u svojim »Židovskim starinama« spominje 219 mjesta po Galileji, ali Nazareta ne spomenu. I ta »Galileja poganska«, koja bijaše tako daleko od svetoga grada Jeruzalema, odakle nijedan prorok nije došao (Iv 7, 52), zar da bude pozornica najvećega događaja? Prezreni Nazaret u prezrenoj Galileji tamo na rubu Zemlje obećanja, negdje žBogu za leđima’, prema našoj poslovici, bio je izabran za utjelovljenoga Boga. Ipak je taj izbor i predviđen i prorečen: »U prvo vrijeme on (Bog) obescijeni zemlju Zebulonovu i zemlju Naftalijevu (Galileju), ali u posljednje vrijeme on će proslaviti put uz more (Genezaretsko), s onu stranu Jordana – Galileju pogansku. Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja« (Iz 8, 34 – 9, 1).

Krstitelj bijaše naviješten usred Hrama, u okviru starozavjetne ekonomije, kao završetak proroka koji navješćuje Krista. Naprotiv, Spasitelj je naviješten usred napola poganske Galileje jer s njime počinje novozavjetna ekonomija spasenja za sve narode. Velika novost traži novu pozornicu koja i Izraelcima i poganima donosi i zajedničkog Spasitelja. Oba navještaja o rođenju Krstitelja i Spasitelja donosi isti Gabriel, kojem ime znači »snaga Božja«, jer je imao navijestiti najsnažniji Božji zahvat u povijesti ljudskog roda.

Sad se vratimo k Djevici u kućici da čujemo kako je poslanik s neba pozdravlja i kakve joj glase donosi. Djevica bijaše posve sama tako da je Crkva mogla samo od nje kao svjedokinje doznati kako je Krist došao na svijet.

»Raduj se, Puna milosti!«

Grčki zvuči taj pozdrav: »Haíre, Keharitoméne!« Posve je neobičan, još nikome u Bibliji upravljen. »Hara« je radost, veselje kojim proroci navješćuju Sionskoj kćeri Mesijin dolazak. Sada taj pozdrav znači više nego prijašnja obećanja, jer označuje ispunjenje – Mesijin dolazak. Marija je u tom času poosobljeni Izrael kojoj u najvišem smislu priliči ime Sionske kćeri. Jednako će Gabriel i pastirima u betlehemskoj noći navijestiti »veliku radost« jer im se rodio Mesija.

 Prevažan je naziv »Keharitoméne«, jer dolazi od samoga Boga kao novo ime, iako bez namjere da Mariji promijeni obiteljsko ime Mirjam. Oblik pasivnog participa prošlog od glagola »harítóo« pokazuje da je Marija već otprije u preobilju ljubljena (haris = ljubav). Glagoli koji završavaju sa -oo označuju u grčkom neko preobilje, kao glagolski superlativ. Latinski »plena gratiae« i hrvatski »puna milosti« dobro označuju obilje Božje ljubavi koja se izlila na Mariju. O. Tomić daje mu bliži prijevod »Zamilovana«. Možda bi još bliži prijevod bio »Najljubljenija« ili»Najobdarenija« jer »haris« označuje darežljivu ljubav, kao i latinski »caritas«. Tako bi u anđelovu pozdravu već bilo sadržano tumačenje LG 56 da je Bog Mariju »obdario darovima dostojnima tolike uloge«.

Kroza stoljeća razmišljanja Crkva je iz tog pozdrava izvukla dokaz za iznimnu Marijinu svetost i bezgrešnost već u začeću. Kasnije ćemo to protumačiti jer ovaj divni pozdrav moramo uključiti u kontekst cijelog događaja i Gabrielove poruke da bismo shvatili njegov visoki domet.

Neki auktori predlažu za »Keharitoméne« prijevod »Najdražesnija« ili »Najljepša« jer »haris« kadikad i to znači. No događaj navještenja pokazuje da se prvotno radi o milosnoj ljepoti Marijine duše, ne isključujući ni tjelesnu ljepotu kao izabranu posudu odabrane majke koja ima roditi »Najljepšega od sinova ljudskih« (Ps 45).

U okružnici »Otkupiteljeva Majka« papa Ivan Pavao II. obilno obrađuje »Punu milosti – Keharitoméne« pod više vidika koje ovo »novo ime« od Boga samoga znači, da bih istaknuo tek neke važnije vidike koje papa izvlači iz arkanđelova pozdrava. U tom se imenu nalazi punina »duhovnog blagoslova«, obećanoga patrijarsima, no on se na Mariju izlijeva »posebnim i poglavitim načinom« (RM 8). Izvor je tog blagoslova sâmo Trojstvo koje otkriva Sionskoj kćeri »slavu milosti«, a to je poziv u životno zajedništvo s Bogom (2 Pt 1, 4). Milost je »sjeme svetosti« kao Božji dar kojim se posvećuje ljudska duša te ljude čini sinovima posinjenja u Kristu. Mariji se milost daje u punini, u preobilju, jer je od Boga Trojednoga odabrana odvijeka za Majku Sina Božjega (RM 9). Taj izbor, Kristu najbliži, »daleko nadmašuje sve ostale stvorove, nebeske i zemaljske«, a Marija je po njemu »uzvišenijim načinom otkupljena kao Bezgrešna« (RM 10 – LG 53). U tom imenu Bog objavljuje koliko ljubi Mariju jer je »povezana s Kristom i tako od vječnosti ljubljena u Sinu Ljubimcu« (RM 9). To ime objavljuje i Pobjednicu nad Sotonom koja je »postavljena kao u samo središte neprijateljstva« prema zmiji (Post 3, 15 – RM 11). U Punu milosti »stavljena je posebna veličina i ljepota« koja pred Bogom i pred ljudima »postaje nepromjenljiv i nepovrediv znak Božjeg izbora« za sve spašenike (usp. Ef 1, 4-5 – RM 11).

»Gospodin s tobom!«

Ovaj dio pozdrava pripravlja Mariju na veliko poslanje jer joj obećava izvanrednu Božju prisutnost za poslanje koje nadmašuje ljudske sile. Ovako je Bog prozborio i nekima u Starom savezu kad ih je zvao na čudesna djela. Mojsiju Bog obeća kad ga posla da vodi narod pustinjom: »Ja ću osobno s tobom poći« (Iz 33, 12-14). I Gideonu, kad ga šalje u boj, Bog govori: »Ja ću biti s tobom te ćeš pobijediti Midjance kao jednoga« (Suci 6, 16). Slično obećanje prima i Izaija: »Ne boj se, ja ti pomažem... ja sam pomoć tvoja!« (Iz 41, 13-14). Okrijepljeni tim obećanjem uspijevali su slabi protiv jakih.

Marija je pozvana na mnogo teži zadatak pa joj treba mnogo više Božje blizine. Njezin zadatak tražit će sav život i sve Marijino biće. Kod Boga postoji razmjer između poslanja i milosti, između zadatka i snage kojom nas krijepi. Za Bogorodicu to će biti punina milosti jer ima roditi i odgojiti »Puna milosti i istine« (Iv 1, 14). Zato je vjesnik unaprijed krijepi, prije nego će joj otkriti Božji poziv.

»Gospodin s tobom!« bit će za Mariju ne samo prisutnost milosti, nego prisutnost stanovanja Boga utjelovljenoga u njezinu tijelu. S njom će biti bliskije i čvršće sjedinjen nego s ikojim stvorom. U njoj će stanovati kao u živom šatoru, prema Ivanovu izrazu da se Bog »ušatorio među nama« (eksénosen en hemîn) kad se utjelovio (Iv 1, 14).

»Ne boj se, našla si milost kod Boga!«

U prvi mah Marija se uplašila iznenadne pojave nebeskoga glasnika, a i pozdrav je neobično iznenadi. Kad zemaljski čovjek stane oči u oči s nebeskom prikazom, srce mu zadršće. To je posve normalno, no mlada se Djevica brzo pribrala te »poče razmišljati što taj pozdrav znači« (Lk 1, 29).

Arkanđeo želi od Marije odagnati svaki strah jer naskoro mora u potpunom miru donijeti »najvažniju odluku« za svoj život i za sav svijet. Stoga je hrabri: »Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga!« Riječ nije nova jer je više starozavjetnih pravednika »našlo milost u Jahvinim očima« (Noa, Gideon, Daniel...). Marija stoga shvaća da se radi o velikom daru i pozivu. Ono što će naskoro čuti, bit će najviša milost kod Boga, potpuna milost bez ikakvih njezinih zasluga. Pri navještenju Zahariji Gabriel govori: »Uslišana je tvoja molitva...« Ali pri Marijinu navještenju nema priziva na njezinu molitvu i pravednost, jer je utjelovljenje Sina Božjega čista milost  koja se ne može izmoliti niti čime zaslužiti. Ni na što svoje ne može se Marija osloniti za ono što će primiti, nego samo na milost, jer je Krist najveći dar neba Zemlji.

 Ono što nije rekao Gabriel, možemo se sami domisliti iz cijelog događaja navještenja. Marija je doduše bez zasluge odabrana, ali ne bez kreposti koja je preporučuje Bogu. Iz razgovora s arkanđelom očituju se njezina izvanredna poniznost, čistoća, vjera, posluh. Tim krepostima privukla je Božje oči na sebe, iako njima nije mogla zaslužiti ulogu Bogomajke.

Što nam poručuje anđelov pozdrav?

Premda je anđelov pozdrav Mariji bez premca u Božjoj objavi, ima on nešto i nama kazati. Svi su Božji nadnaravni pozivi djelo milosti. Ne mogu se zaslužiti djelima, ali se mogu isprositi molitvama – za sebe i za druge. Gospine kreposti preporučuju dušu za višnji poziv, ali je Bog taj koji poziva koga hoće.

Ako si našao milost kod Boga da i k tebi dođe poziv bliže Kristu, ne boj se poći za glasom ljubavi Gospodnje! Kad Bog poziva, daje i svoju pomoć ustrajnom molitelju. Mi gotovo nikad nemamo tako jasnu objavu da bismo otprve razumjeli kamo Bog zove. Potrebno je da pratimo i proučavamo glas milosti. Treba nam i dobar duhovni savjetnik koji će razmrsiti zamršeno i razjasniti nejasno da neiskusnim početnicima pomogne probiti se na jasnu stazu Gospodnju. Mariji nije trebao duhovni vođa da joj pomogne. T<$Eroman a back 60 up 30 size 8 font 1 šž back

“90 žć> što bi mogao pri tako uzvišenu pozivu na nečuvenu tajnu, i što bi trebao kad je Mariju vodio najbolji savjetnik, Duh Božji. Ona je primala izravnu Objavu s neba, kako je bilo potrebno na izvoru najvišeg otajstva Utjelovljenja.

U navještenju Marija je postala Majkom Božjom, ali i Majkom duhovnih poziva u Crkvi. Tko se njoj pobožno utječe, naći će jasnoću i snagu da se uzmogne odazvati glasu milosti koji poziva k svetosti.

ANĐEO GOSPODNJI NAVIJESTIO MARIJI

Kad se Marija pred vjesnikom neba smirila i sabrala, navijesti joj Gabriel veličajnu poruku o Mesijinu dolasku i poziv da će postati njegovom majkom. Ništa veće nije prije čuo nijedan primalac Objave. Nijedna žena neće biti odabrana s tolikom čašću. Ni u jednom času povijesti neće se čuti radosnija novost... Poziv je posve osoban, spada na samu Mariju jer traži njezin pristanak. Prvi put stvor se našao pred zadaćom koja nadvisuje sve stvorene snage, premašuje otajstvom sva zemaljska shvaćanja.

Na današnjoj veličanstvenoj bazilici Navještenja u Nazaretu, podignutoj iznad negdašnje skromne kućice, napisane su izvana nad ulazom tajnovite riječi iz Ivanova Evanđelja: »Hic verbum caro factum est« (Ovdje je Riječ tijelom postala). To nije riječ Objave izgovorena kroz povijest spasenja na usta mnogih proroka, nego je to sama božanska vječna Riječ iz krila Očeva koja silazi u krilo Marijino da se nastani među nama. To se zbilo kad »Sin Boga Oca i Bog sâm s neba na zemlju siđe k nam«.

Sva je objava i cijelo je djelo spasenja sišlo odozgo Božjim nadnaravnim zahvatima. I Krist je sišao odozgo vrhunskim zahvatom Duha životvorca. I Marija je odozgo primila poruku i poziv te snagom odozgo začela Bogočovjeka. Nema tu ništa od ljudske ili zemaljske evolucije snagama prirode, osim pripravljena tla u Djevičinu tijelu. Kristogeneza je djelo elevacije koja snagom odozgo uzdiže ljude na novi život milosti po Kristu. Zato je i navještenje Mariji došlo odozgo kao najviši glas uzdignuća ljudskoga u božansku sferu.

Majka Mesije-Kralja

Iz Gabrielove poruke Marija doznaje da ima postati Majkom očekivanoga Kralja iz doma Davidova: »Bog će mu dati prijestolje oca njegova Davida i kraljevat će u domu Jakovljevu, i kraljevstvu njegovu neće biti kraja« (Lk 1, 33). U toj poruci odjekuju najstarija proroštva o Judinu žezlu (Post 49, 10) i o Davidovu sinu na vječnom prijestolju, kako proreče Natan Davidu: »Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom. Tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda« (2 Sam 7, 16). Jakov je na samrtnom času prorekao sinu Judi: »Od Jude se žezlo kraljevsko ni palica vladalačka između nogu njegovih udaljiti neće, dok ne dođe Onaj kome pripada, kome će se narodi pokoravati« (Post 49, 10). Znala je Marija za te drevne mesijanske glase, ta i ona je pripadala domu Davidovu gdje se brižno pamtilo i bilježilo sve što spada na budućeg Davidova Sina kojem pripada vječno kraljevanje. Zato je odmah razabrala da ima postati Mesijinom Majkom.

Uživimo se u Marijinu dušu u tom času! Toliko je čeznula za Mesijinim dolaskom, no da će k njoj prvoj doći, da će mu ona biti majkom, to nije slutila. Odlukom o djevičanstvu kojom se posvetila Bogu upravo je otvorila put da postane njegovom majkom. A sada upravo nju Bog poziva na to uzvišeno materinstvo. Računajući na prirodno rađanje, ona pita za važnu stvar svoje savjesti: »Kako će to biti kad ja ne poznam muža?« (Lk 1, 34). Kasnije ćemo to pitanje bolje proučiti, a sada tek toliko da vidimo kako Marija nije nikako očekivala ovakav poziv s neba. Već sada pokazuje trijeznu dušu koju nije ni čast zanijela ni strah smutio, nego se prije svega brine za svoju savjest. T<$Eroman

“a back 60 up 30 size 8 font 1 šž back 90 žć> Bogu je obećala ostati djevicom. Zar da odstupi od odluke jer Bog želi drukčije?... Ni strahom uplašena ni čašću zavarana ne žuri s odgovorom dok ne dobije razjašnjenje. Opća je napast ljudi da u takvim časovima zagrizu udicu taštine pa se prihvate časnih službi prije nego su provjerili svoju sposobnost, da li čast odgovara zahtjevima savjesti. Kao da su jedva dočekali društveno uzdignuće. Marija je daleko od takve taštine.

Majka Spasitelja svijeta

»Evo, začet ćeš i rodit ćeš sina i nadjenut ćeš mu ime Isus« (Lk 1, 31). Sâmo ime JEŠUAH znači »Bog spasava« ili »Bog Spasitelj«. Ime bi se moglo shvatiti kao u starozavjetnog Jošue, koji je posrednik Božjeg zemaljskog spasenja te uvodi narod u Zemlju obećanja. No kontekst navještenja pokazuje da sam Bog dolazi s drukčijim spasenjem: »jer on će spasiti narod svoj od grijeha njegovih« (Mt 1, 21), reče anđeo Josipu... Tako se oba navještenja nadopunjuju u značenju Kristova spasavanja. I Krstitelj će na obalama Jordana navijestiti Isusa kao »Jaganjca koji oduzima grijeh svijeta« (Iv 1, 29). Pravo je bilo da sâm Otac s neba odredi ime vlastitome sinu, ali s imenom i najvažnije poslanje.

Jesu li iz imena žJešuah’ Marija i Josip naslutili da će izbavljenje od grijeha tražiti Spasiteljevu Žrtvu? Starozavjetna liturgija znala je da se grijeh iskupljuje žrtvom pomirnicom. Ako iz tog izvora Gospa još nije saznala za značenje žrtvovanog Spasitelja, to je doskora doznala od starca Šimuna, koji joj navijesti »mač boli«. Ne treba odmah u početku Mariji pripisivati duboko shvaćanje Sluge Jahvina iz Iz 53, gdje je Otkupitelj prorečen kao »Janje koje vode na klanje«. Ne običava Bog odmah u početku dati snagu za križ spasenja. No Marija se već od početka pokazala spremnom na sve ono što u sebi uključuje ime Spasitelj.

Majka Božjega Sina

U prvom dijelu navještaja Gabriel imenuje Marijino dijete »Sin Svevišnjega«. Po široj upotrebi te riječi u Starom savezu mogao bi to biti običan čovjek kojemu je dana vlast od Boga: »Svi ste vi sinovi Svevišnjega, ali ćete kao svi ljudi umrijeti« (Ps 82, 6-7). Mogao bi naziv označiti i čovjeka posebne milosti kao novozavjetna »djeca Božja«. No u navještenju ima takvih izraza koji jasno određuju Isusa kao pravog Sina Božjega: »On će biti Velik i zvat će se Sin Svevišnjega« (1, 31). U starozavjetnom rječniku samo je Bog jednostavno »Velik« jer Izraelci nemaju izraza »veličanstvo«. Mnogo je takvih usklika; uzmimo samo jedan: »Velik je Bog naš i velika je moć njegova!« (Ps 146, 5). To je zanosni pozitiv koji jače govori nego nakićeni superlativi.

U drugom dijelu razgovora, nakon Marijina upita, još jasnije biva tko je Isus osobno: »Zato će se čedo od tebe rođeno zvati Sveto – Sin Božji« (1, 29). Za Izraelce je žime’ isto što i žbiće’, a žzvati se’ isto što i žbiti’. Sam izraz »Sin Božji« ne bi bio odlučan za pravoga božanskog Sina, jer se i anđeli nazivaju »sinovi Božji«. No dodatak ispred »Sveti«, u srednjem rodu, jer je »rođeno (to genómenon hágion, čedo u istom rodu) označava samu Božju svetost. Kod proroka je Bog »Svetac Izraelov«, katkad jednostavno »Svetac«, kako čitamo kod Habakuka: »Bože moj, Sveče moj!« (Hab 1, 12; 3, 3). I u Novom zavjetu čut ćemo isti naziv s istim značenjem za Krista (Mk 1, 24; Iv 6, 69; Dj 3, 14).

Dakle, dvije starozavjetne kategorije: žVelik’ i žSvetac’ određuju isključivo značenje pravoga božanskog Sina Božjega kojeg će Marija kao čovjeka roditi da bi se ispunilo otajstvo Utjelovljenja.

Je li Marija u času navještenja odmah shvatila visoko značenje Sina Božjega, a sebe kao Bogorodicu? U tome se tumači razilaze, a neki smatraju da je dosta kasno došla do spoznaje toga najdubljeg otajstva. Možemo dopustiti neko čekanje i razmišljanje, ali ne zadugo. Znala je Gospa starozavjetni rječnik o Bogu, da je »Kadoš« (= svetac) samo Božje ime. Već pri pohodu Elizabeti pokazuje da je tako shvatila najveštenje jer pjeva »Bogu, Spasitelju mojemu« (1, 46). Kako bi Spasitelj svih mogao biti njoj »moj Spasitelj« ako ne zato što je postao njezin Sin – moj Ješuah... Prema značenju imena Ješuah ona iz navještenja razabire da je postala mati »Boga, Spasitelja mojega«... I starica Elizabeta joj uskliknu: »Otkuda meni ovo daMati Gospodina moga dolazi k meni?« (1, 43). ADONAI (= Gospod) vlastito je ime Božje kroz cijeli Stari savez. Kad Elizabeta zna da je pred njom Majka Gospoda, pogotovu Marija mora znati što je postala... I Zaharija je pri Ivanovu rođenju nazvao svojega sina »prorok Svevišnjega« jer on će »ići pred licem Gospodnjim da mu pripravi putove« (1, 76). Trebalo je da Isusu pripravlja put, ali Zaharija zna da će to činiti »pred licem Gospoda«.

Kada su manji od Marije shvatili da je njezino dijete Adonai, kako da ona sama ne shvati da neće roditi posinka, nego pravoga Sina Božjega. Čini mi se da neki autori smanjuju Marijino shvaćanje ne samo zbog nepotpune egzegeze teksta nego i zbog pritajene želje da Mariju podvrgnu nekoj sporoj evoluciji vjerske spoznaje, jednakoj ostalima. Ipak je Marija dobro znala rječnik Objave o Bogu, a imala je, uz to, prvine Duha prosvjetitelja da shvati što joj Bog poručuje. Ne valja Marijin hod u vjeri izjednačavati sa sporim hodom kasnijih učenika kojima je trebalo dosta vremena da stignu do tajne utjelovljenja Sina poslanoga s neba.

Vjerom prihvatiti autentičnoga Krista

 Marija je prije svojeg pristanka stajala pred golemom tajnom. No njezina se vjera ne koleba, nego posve prihvaća autentičnoga Krista kakav joj bî s neba objavljen. Dok se u njoj zbivalo tajnovito čudo utjelovljenja, ona ništa ne vidi, ali vjeruje u nedokučivu tajnu djevičanskog začeća i božanskog Utjelovljenja. Potpuna vjera ne traži shvaćanje tajne koju ni kroza cijeli zemaljski život neće umom dokučiti, nego traži pristanak na Božju riječ koja svjedoči za Božja veličajna djela u njoj samoj.

Ni naša se vjera ne bi smjela kolebati zbog neshvatljive tajnovitosti Kristova bića. Nije vjera racionalističko zaključivanje, nego klanjanje pred nedokučivim svijetom Objave koji nadmašuje ljudsko mudrovanje. Nije vjera manje »razumna služba« (Rim 12, 1) zato što se klanja mudrosti Božjoj kad je znakovima Objave potvrđena kao riječ Božja. Iza prihvaćene vjere možemo i moramo umovati, koliko tko može prodrijeti u smisao otajstava, ali s geslom sv. Anzelma: »Vjerujem da razumijem! Credo ut intelligam, dapače i sa spremnošću da vjerujem i kad ne razumijem.«

Pred tajnom Utjelovljenja podjednako stoji i učeni i neuki čovjek. Tajna je nedokučiva i genijima i priprostima jer Božjom neizmjernošću nadvisuje sve ograničene pameti. Zato se s poniznom Marijom radije poklonimo Bogu utjelovljenome u njezinu tijelu te prihvatimo otajstvo onako kako ga je ona prihvatila – potpunom vjerom.

 

 

DJEVIČANSKA MAJKA

Kad je Marija čula da ima postati Mesijinom majkom, osta joj u duši zabrinuto pitanje te navre na jezik: »Kako će to biti kad je ne poznam muža?« (Lk 1, 34). Dobila je odgovor pun iznenađenja: »Duh Sveti sići će na te i snaga Svevišnjega osjenit će te...« (1, 35). Dakle, kao djevica ima postati majkom: ne po volji muževoj, nego po stvaralačkoj snazi božanskoga Duha. Znajući da Mariji naviješta nečuveno čudo djevičanskoga materinstva, Gabriel joj pokazuje na čudo staračkog začeća neplodne Elizabete koja je već šesti mjesec trudna (36). I potiče Marijinu vjeru završnom riječju: »jer kod Boga nije ništa nemoguće« (37). Radi se o nečuvenom čudu, zato i priziv na Božju svemoć.

Jedinstveno čudo djevičanskog materinstva posve je povezano s utjelovljenjem Sina Božjega: jer Bog postaje čovjekom, djevica postaje majkom. Anđeo navodi Mariju na takav zaključak: »Zato (jer je po Duhu začeto) čedo od tebe rođeno zvat će se Sveto – Sin Božji« (1,35).

Imamo pred sobom dvostruki vidik na Mariju-Djevicu u času navještenja:

1.nadnaravno čudo djevičanskog začeća i rođenja,

2.Marijinu djevičansku krepost u pređašnjoj odluci da ostane djevicom, unatoč zarukama s Josipom.

U ovom razmatranju želimo posebno proučiti Marijino pitanje o vlastitu djevičanstvu, a čudo Majke-Djevice proučit ćemo u dogmatskom dijelu ove knjige. Za tu vjersku istinu potrebni su, naime, širi dokazi nego je smo Navještenje.

Djevica u trajnoj odluci

Marijin upit usred razgovora s arkanđelom: »Kako će to biti kad ja ne poznam muža?« pokazuje njiezinu osobnu teškoću u savjesti. Upit upućuje na to da je Marija pomišljala na Kristovo prirodno začeće jer »spoznati muža« u hebrejskom jeziku znači bračni život. Teškoća je u duši Marijinoj kao trajna zapreka koju ona ima zbog svoje trajne odluke da će ostati djevica unatoč zarukama i ženidbi s Josipom. Grčki glagol ginňsko = poznajem, pokazuje u prezentu sadašnju odluku koja ima trajno značenje i za prošlost i za budućnost. Marija osjeća obvezu savjesti jer je Bogu samom obećala djevičanski život. Inače pitanje, radi kratka čekanja zaručnice do svatova, ne bi imalo smisla kao zapreka Kristovu prirodnom začeću.

Shvaćanje Marijina upita kao trajne odluke djevičanskog življenja nalazimo kod Otaca u 4. st. Nakon kolebanja u tumačenju zavladalo je jednodušno prihvaćanje Augustinova zaključka: »Sigurno ne bi ovako govorila da već prije nije zavjetovala svoje djavičanstvo Bogu« (PL 40, 396).

U posljednjih 50-ak godina pojaviše se kod nekih bibličara tumačenja koja bi Marijin upit htjeli svesti na nešto drugo negoli je odluka o trajnom čuvanju djevičanstva. Marija bi tek iz objave navještenja, da će Krista začeti po Duhu, odlučila ostati djevicom radi čista Sina Božjega. Prije najveštenja ne bi na to ni pomišljala... Ima ih koji bi Marijin upit htjeli izvući iz najveštenja kao »interpoliran«, tj. kasnije umetnut u tekst. No ozbiljni bibličari dokazuju da je upit toliko srastao s cijelim izvještajem pa ga je nemoguće izbaciti. Bez Marijina upita nema smisla Gabrielov odgovor nakon upita. On smiruje Marijinu savjest porukom da će djevičanski začeti Krista po snazi Duha pa ne treba odstupati od svoje djevičanske odluke.

Kad već nije bilo moguće upit izbaciti iz teksta, htjedoše ga neki protumačiti bez prethodne odluke o djevičanskoj posveti:

Landersdorfer izvrće anđelov odgovor: »Eto, ti već imaš u utrobi sina...«, a Marijin bi upit glasio: »Kako, kad nisam upoznala muža?« (Bemerkungen zu Lk 1, 26-38; BZ 7/1909, 30-48). Takvo izvrtanje smisla pobija anđelov futur: »začet ćeš i rodit ćeš«, a Marijin upit u trajnom prezentu nikako ne podnosi tumačenje u perfektu: kad nisam upoznala muža?

P. Audet htio bi ovako protumačiti upit: Marija prima nebesku odluku da će djevičanski začeti Emanuela, prema Iz 7, 14, pa zato odlučuje ostati djevicom. Njezin bi upit značio sadašnje prihvaćanje, a ne prijašnju odluku: »Kako će to biti kad ja u tom slučaju ne mogu upoznati muža?« (L’annonce a Marie – RB 63/1956, 346-374). Dakle, kanila ga upoznati, ali joj novi poziv to priječi... Ova je hipoteza sasvim zaboravila na činjenicu da je tek nakon svojega upita ona doznala za djevičansko začeće po Duhu. Kako bi, dakle, unaprijed pristala na nešto što još nije čula? K tome pretpostavlja da je Marija znala za grčki prijevod Iz 7, 14 u Septuaginti gdje je »almah« prevedeno s »parthenós« = djevica, što nije pametno pretpostaviti. Umeće pisac u Marijin upit riječi kojih nema pa one posve mijenjaju smisao izvornog upita.

J. Auer smatra da Marija prihvaća djevičanski život zbog tajne Utjelovljenja, a ne zbog prijašnje odluke. Upit bi glasio: »Kako treba da se to dogodi? Ja zbog toga ne mogu upoznati muža?« (Maria u.d.. christl. Jungfräukeitsideal – Geist u. Leben 23/1950, 411-425). I ovo nasilje nad tekstom umeće riječi kojih nema kod Luke. Marija ne govori ni »treba da« ni »ne mogu« ni »zbog toga«, nego jednostavno: »...kad ja ne poznam muža?«

P. Gaechter, a slično i D. Haugg, zalazi u pozadinu teksta: Mariji je teškoća duge zaruke s Josipom pa ne može žodmah’ živjeti s mužem – dakako prirodnim putem: »Kako će to biti kad ja još ne poznam muža?« (Gaechter: Maria in Erdensleben, 92-98; Haugg: Das erste bibl. Marienwort – Stoccarda 1938, 36-56). Osim toga što pogrešno umeće u upit riječi »još«, ovo tumačenje nema ozbiljna temelja: nevažno je čekanje zaručnice na ženidbu pred tolikom zadaćom Bogomajke, ako je mislila na prirodno začeće. Rabini su lako dopuštali skraćene zaruke. Zar tako nevažan upit pred tako važnim pozivom?

Geweiss bi htio cijeli Marijin razgovor s anđelom tumačiti kao Lukinu »literarnu obradu« koja bi bila »tipska, a ne povijesna«. Luka bi stil obrade naučio od starozavjetnih navještaja izvanrednih rođenja... Ova ishitrena hipoteza ne bi nikad uvjerila prvu Crkvu judeo-kršćana u Kristovo djevičansko začeće, a Lukin i Matejev izvještaj o tome izrasli su iz judeo-kršćanske predaje. K tome, golema je razlika između starozavjetnih navještaja o porođaju nerotkinja u poodmakloj dobi te navještaja o Djevičinu porođaju. Marijin upit posve je nov, nimalo sličan upitima nerotkinja. Upit prethodi navještaju djevičanskog začeća i odraz je prijašnje Marijine odluke, neovisne o navještenju.

Ign. Larrańaga uviđa da trajni prezent u Marijinu upitu uključuje trajnu odluku koja vrijedi i za prošlost i za budućnost, no ipak pristaje na Gaechterovu hipotezu da se odlučila na djevičanstvo zbog navještenja »da poda Gospodinu počast« jer je »njeno Tijelo pripalo isključivo Bogu« (Marijina šutnja, hrv. pr., Zgb/1984., 128-129). Takvo spajanje nije logično, jer je Marijin upit postavljen prije objave djevičanskog začeća te obuhvaća prijašnje vrijeme kao i buduće. Da je odluka donesena zbog utjelovljenja Sina Božjega, upit bi morao biti u futuru, ne u trajnom prezentu.

Svi ovi pokušaji nekako mrcvare izvorni tekst te boluju od apriorne želje da Mariju pošto-poto prikažu kao običnu djevojku koja se sprema na običnu ženidbu. Neki od njih kao »povijesni razlog« navode to što židovstvo ne poznaje vrijednosti celibata. No ima i u židovstvu iznimaka, a u Marijino vrijeme već je općenito poznat celibat esena, koji Filon i Flavije hvale kao izvanredno posvećenje Bogu.

Marija upitom pokazuje da izvanredno cijeni svoju odluku pred Bogom jer je do nje došla radi Boga: da mu se sva posveti kao zaručnica Jahvina. Nije njezin upit časovita improvizacija, nego izvire iz promišljene i odgovorne savjesti koja se ne igra s posvetom samom Bogu, ali je ipak otvorena i drukčijim Božjim naređenjima (v. A. Feuillet: La V. Marie d. 1. N. T. – Marie, 6, 30).

J. Galot dobro opaža kad iskrivljena tumačenja Marijina upita pripisuje želji da se izjednači vrijednost ženidbe i djevičanstva, a zaniječe moralna nadvrijednost celibata... Gospa prije navještenja, spremajući se na obični brak, imala bi biti žpotvrda’ takva izjednačenja (Donna, 81-83; 143-148). No Marijina je djevičanska odluka prije navještenja »novost kao preludij onom dragovoljnom celibatu koji je ustanovio Isus« (82). Nekim je autorima razlog moralnog izjednačenja obaju staleža »volja Božja« koja pojedincima nudi različne pozive. No volja Božja nije razlog ni moralnog ni milosnog izjednačenja svih poziva i staleža. Za većinu Božja je volja put ženidbe, a za milosno pozvane djevičanstvo je put k višem pozivu, bližem nasljedovanju Krista. Milosni su darovi različna stupnja, a i usputna je osobna žrtva različne moralne vrijednosti. Pavao snažno ističe nadvrijednost celibata kad piše: tko udaje djevicu »dobro čini«, a tko je očuva djevicom »bolje čini«. I udovicama savjetuje kao »blaženije« da ostanu udovice, premda su slobodne ponovno se udati. Napokon zaključuje: »A mislim da i ja imam Duha Božjega« (1 Kor 7, 36-39).

Krist je za celibat izričito istaknuo viši poziv: »ne shvaćaju svi, nego samo oni kojima je dano« (Mt 19, 11). Dakle, ne po općoj, nego po posebnoj milosti. I Crkva je na Tridentskom saboru negativno definirala protestantske zablude: »Ako bi tko rekao da treba pretpostaviti ženidbeni stalež staležu djevičanstva ili celibata, te da nije bolje i blaženije ostati u djevičanstvu ili celibatu nego se vezati ženidbom, neka je odbačen (anathema sit)!« (D 980). Neki su noviji teolozi to dogmatsko učenje pokušali nategnuti na disciplinski dekret, no Pio XII. pobija ih u enciklici »Sacra virginitas« pridajući tome kanonu dogmatsku vrijednost (AAS 46/1954, 174). Povijesni izvori pokazuju da su tridentski oci imali nakanu da osude krivovjernu nauku, protivnu Objavi.

Zašto se Marija zaručila s Josipom?

Nekim su piscima zaruke s Josipom ždokaz’ kako je Marija prije navještenja mislila na običnu ženidbu bez odluke o djevičanstvu. No već u ranih crkvenih otaca nalazimo posve drukčije tumačenje tih zaruka. Njihove razloge nadopunjuju kasniji teolozi.

Glavni je razlog zarukâ bio društvene naravi: mlada žena u tadašnjem Izraelu s odlukom o djevičanskom životu u osamljenosti bila bi i neshvaćena i nezaštićena. Morala se brakom uključiti u društveni redoslijed naraštaja. Bez tog uključenja morala bi svoj rodbini, okolini i vjerskim vlastima tumačiti svoje iznimne razloge. No ti nutarnji razlozi bili su u Marije tako visoki i milosni da bi je društvo smatralo čudakinjom. Bez uključenja u brak ne bi imala ni zaštitu od nastrljivaca i zamki zavodnika.

Dakle, prosječno društvo ne bi osamljenu Mariju niti shvatilo niti prihvatilo niti zaštitilo, nego bi je opkolila zlobna kritika.

Poseban razlog braka s Josipom bio je mesijanski: Da Isus bude priznat Sinom Davidovim, morao mu je pravno otac dati davidovsko ime i nasljedstvo. Premda je Krist krvno od Davida po Mariji, Matej Kristovo porijeklo izvodi od Davida po Josipu, premda evanđelist dobro zna da je djevičanski rođen od Marije.

Dodajmo i važan odgojni razlog: Kristova ljudska narav treba puni odgoj u obitelji, a taj bi bio nepotpun bez oca. Mati odgaja srce čovječje, a otac njegovo društveno i radno uključenje u zajednicu. Isusu je bilo oboje potrebno da bi se u punoj snazi razvilo njegovo čovještvo... I za odgoj budućih kršćanskih obitelji bijaše potreban primjer svete Obitelji koja njihovim radom i odgojem i očeve uključuje u Kristovu blizinu. Da u nazaretskoj obitelji nema sv. Josipa, bili bi očevi naših obitelji nekako udaljeni od svetosti doma, od povezanosti s Kristom... Dakle, veliki su razlozi bili u planu Providnosti u vezi s Marijinim zarukama s Josipom.

No kako je Marija našla Josipa spremna za isti ideal djevičanstva? Evanđelja o tome ne pišu, ali možemo razborito pretpostaviti dva načina kako je Josip došao do jednake odluke. Ili je to bilo samostalnim putem nadahnuća i poziva, pa se takav našao na Marijinu putu, ili je pak sama Marija Josipa osvojila za djevičanski život. Guitton je za drugo tumačenje pa lijepom literaturom opisuje kako je Marija Josipa »virginizirala«. Osvojila ga je svojim uzvišenim primjerom i nevinim bićem, svojom zanosnom ljubavlju prema Bogu kojem želi sva pripadati. Njihova zaljubljenost nije bila zatvorenost u dvoje, nego otvorenost skoroj mesijanskoj budućnosti. »Marija je našla a da nije tražila, jedino biće s kojim se mogla slagati.« Kada se susretoše u istoj idealnoj ljubavi i shvaćanju, mogao je Josip Mariju zaprositi s istom odlukom da žive djevičanski (La V. Marie, Paris/1957, 35-37). Iza tog ljudskog pletiva bio je isti Duh koji je u dva izabrana srca ostvarivao Božje namjere da u sv. Obitelji ostvari najviši domet ljudske ljubavi koja se penje na »snježne visine« djevičanstva. Ljubav dvoje mladih u Nazaretu postade kolijevkom utjelovljenog Boga, koji je sebi pripravio djevičansko gnijezdo kao najviši domet Crkve u početku u zametnoj obiteljskoj klici. Tako čisti i nevini roditelji odgajat će nevinog Jaganjca za žrtvu – žrtvom celibata.

Apokrifi su željeli osigurati Marijino djevičanstvo tvrdeći da se udala za starca Josipa kao zaštitnika vlastita djevičanstva. Ta je pučka naivnost htjela naći prirodno osiguranje Marijina djevičanstva. No Bog je izvanrednim milostima dao natprirodno osiguranje Mariji tako da je mladi Josip bio uzdignut do istog ideala. Na taj nas zaključak navodi Marijina odluka o djevičanstvu prije navještenja koja bi bila neprovediva u braku da Josip nije imao usporednu odluku da je očuva kao djevicu.

Djevičanska posveta Bogu

Tjelesno djevičanstvo nije po sebi vrednije od ženidbe, nego to postaje po moralno-religioznim motivima koji potiču na žrtvu trajne uzdržljivosti. Ima celibata i zbog nevolje, i zbog nemoći za udaju, i zbog društvenog neuspjeha, i zbog fizičke osakaćenosti, i zbog psihičke hladnoće (frigidnosti). Takvi prirodni nedostaci, većinom bez vlastite krivnje, onemogućuju brak. Prava nadvrijednost celibata dolazi od više motivacije: kad se posve sposobniza brak radi Boga odriču braka, radi Krista i njegova kraljevstva odriču tjelesne ženidbe. Isus jasno pokazuje na tu motivaciju kad preporučuje celibat radi »nebeskog kraljevstva« (Mt 19, 12; 22, 30).

U sintagmi »kraljevstvo nebesko« uključeno je mnogo toga: i posveta Bogu, i nasljedovanje Krista, i djelo spasenja po Crkvi, i konačni domet nebeske slave. Dokumenti II. vatikanskog sabora na više mjesta pokazuju i vrijednost ženidbe i nadvrijednost djevičanstva. Nabrojit ću ukratko te važne vidike:

a)Zaruke Krista s Crkvom ženidba »označuje«, a celibat »nasljeđuje« (LG 44) i »oglašuje« (PO 16). Saborski izrazi govore o »dostojanstvu ženidbe« i o »uzvišenosti celibata« (TO 10) koja je »presjajan Božji dar... za očišćenje srca i za duhovnu slobodu« (LG 46). Celibat daje, nakon krštenja, »novo posvećenje Kristu da ga izbližega nasljeduju« (PO 16) te postignu »veću ljubav« (LG 44).

 b)Izvor duhovnog očinstva i majčinstva za »duhovno preporađanje djece Božje« (PO 16). Nije celibat bez plodnosti, nego djelima celibataraca u Crkvi daje milosnu i širu apostolsku plodnost.

c)Eshatološki znak djevičanstva Crkve u nebeskoj budućnosti (PO 16), tako da već na zemlji ljudima pokazuje anticipaciju Crkve u slavi uskrsnuća: »O uskrsnuću niti će se ženiti niti udavati, nego će biti kao anđeli nebeski« (Mt 22, 30).

Tumači biblijske i crkvene motivacije za celibat nazivaju razloge za celibat »teologijom komparativa« koji pokazuju nadvrijednost evanđeoskih savjeta: »bolje čini«, »blaženije«, »izbližega«, »savršenije«, »intimnije« itd. Svi su crkveni staleži pozvani na svetost, ali bi trebalo da – po namjeri Objave i crkvenog nauka – celibatarci postignu veću svetost.

Kad je Bog Mariju unaprijed osvojio za djevičansko posvećenje Bogu i Kristu koji ima doći, tada je htio da djevičanska Majka bude uzvišeni lik (typos) i poticaj uzornog primjera Crkvi – majci i djevici. Kasnije ćemo izložiti opširnu nauku Sabora o tome. Marijino djevičansko posvećenje spada u »preoblikovanje po Kristu« da unaprijed navijesti i ostvari Kristov put. Zato lik Djevice nužno pripada odgoju svih pozvanih da Krista izbliza slijede na putu celibata. Ako je celibat savjet, a ne zapovijed, onda ni Marija nije morala po zapovijedi poći na taj put. A bilo bi tako da je samo zbog utjelovljenja žmorala’ prihvatiti djevičanstvo. Zato joj Bog unaprijed pozva dušu da dragovoljno prihvati djevičanski put prije negoli će biti pozvana za djevičansku Majku Božju. Tako bi trebalo biti i kod pozvanih na svećeništvo i redovništvo u Crkvi: da dragovoljno prihvate savjet prije nego ih zakon Crkve obveže po osobnom zavjetu. Ne zato što moram, nego zato što hoću po osobnoj odluci i dragovoljnoj obvezi, jer hoću radi ljubavi Gospodnje. Takva je bila Marija prije navještenja. Zato u času navještenja, kada pita za svoju djevičansku odluku,pokazuje živu želju da ostane na odabranu putu. Ivan Pavao II. ističe, kako Marijin tako spremni odgovor na poziv neba da prihvati majčinstvo Sina Božjega »prvotno proizlazi iz punog sebedarivanja Bogu danoga u djevičanstvu« (RM 39). Već je prije sebe predala Bogu, a sada spremno prihvaća Božju ponudu da bude Mesijina Majka.

»DUH SVETI SIĆI ĆE NA TE«

Arkanđeo je Mariji objavio njezino djavičansko materinstvo kao djelo čudesne snage Duha Svetoga: »Duh Sveti sići će na te i snaga Svevišnjega će te osjeniti« (Lk 1, 35). Kristovo je začeće djelo Duha Životvorca, koji izvodi čudo utjelovljenja u Djevici, ne djelo naravnih ljudskih snaga.

Djelovanje Duha u navještenju je posebno proglašeno, ali ono nije tek tada počelo. Kad nam na toliko mjesta Biblija govori o milosnom djelovanju Duha, moramo ga naći u Mariji čim je bila milosno posvećena.

Po Duhu je Milosti puna

Već znamo što znači »Keharitoméne« – Najobdarenija – Milosti puna. Sveto pismo pripisuje Ocu djelo stvaranja, Sinu djelo spasenja, Duhu djelo posvećenja milošću božanskog života. Sve su to djela cijeloga trojednog Božanstva, ali pojedina djela više pripadaju određenoj božanskoj osobi zbog sličnosti s vlastitostima pojedinih osoba. Milost je djelo ljubavi, a Duh je Sveti osobna ljubav Božja pa se njemu pripisuje... No Marija je Puna milosti, preobilno posvećena milošću već od svojeg začeća. Zato je u njoj Duh na djelu otkada Marija postoji... Kasnije ćemo proučavati kako je kršćanska teologija izvela zaključak da je Bezgrešno začeta iz pozdrava puna Milosti. Zasada nek nam bude dovoljno da tu istinu vjere pripišemo istom Duhu Posvetitelju, koji svakoga od ljudi želi posvetiti milošću, ali je Mariju više i prije nego ostale milosno posvetio u njezinu početku.

Duh je u Mariji nastavio djelo posvećenja kroz cijeli njezin život. Ona je njegov izabrani hram jer crkveni Oci nazivaju Mariju »svetište Duha Svetoga« (sacrarium Spiritus Sancti). U tom je hramu »bogatstvo darova kojima je Marija ukrašena« (MC 26). Koliko god bila siromašna u stvarima ovoga svijeta, toliko je Marija bogatstvom duše nadvisila sve milosnike Božje. Tako Bog često postupa, a u Mariji baš uzorito.

Pavao VI. u pobudnici »Marialis cultus« piše za Mariju: »Posvetiteljski zahvat Duha kod nazaretske Djevice bio je jedan od vrhunskih trenutaka njegova djelovanja u povijesti spasenja« (MC 26). Samo je u Kristovu stvorenom čovještvu djelovanje Duha nadvisilo Marijino posvećenje jer u Kristu bijaše snaga Duha najveća. T<$Eroman a back 60 up 30

“size 8 font 1 šž back 90 žć> on je vrhovni Poslanik objave i Posrednik spasenja, a, k tome, osobno sâm Sin Božji.

Po Duhu je postala Bogorodica

U navještenju je ta istina sasvim izričito objavljena. Ne radi se više o Marijinu osobnom posvećenju milošću, nego o stvaranju Kristova tijela i duše, o događaju utjelovljenja u krilu Djevice. Tu je nastupila Snaga Svevišnjega da izvede vrhunsko čudo stvorenja. Duh je »učinio plodnim Marijino djevičanstvo« (MC 26) tako da osta djevicom i posta majkom.

Zašto se Duhu pripisuje ovo čudesno stvaranje Krista? Radi se o činu stvaranja koji pripada svim trima božanskim osobama, ali u Duhu je završna snaga toga zajedničkog čina. On je »prst desnice Očeve«, kako slikovito kaže himan Duhu Svetomu. Njemu se pripisuje taj čin jer je Krist najveći dar božanske ljubavi koja je poosobljena u Duhu Svetomu. On je Mariju »osjenio«, što nas podsjeća na starozavjetne događaje kad je Bog zakrilio Šator saveza kao sjena u danu, a svjetlo u noći, kad je kao oblak zasjenio narod da ga zaštiti od Egipćana. I sad je Božji Duh »osjenio« Mariju jer ona je novozavjetni šator Boga živoga među ljudima. Zemaljska majka zače nebeskom snagom onoga koji s neba silazi jer Duh se naziva »snaga Svevišnjega«.

Crkveni oci u starini dadoše Mariji mnogo pjesničkih naslova koji slave čudesno djelo utjelovljenja: Boravište Kralja, Počivalište Riječi, Hram Gospodnji, Šator Saveza... Marijina veza s Kristom po snazi Duha posve je materinska u fizičkom smislu, ali zbog veličine Onoga koga zače dobila je te naslove. Ovo otajstvo usred Marijina tijela ima »nešto zaručničko« (quiddam sponsale – MC 26), ali se crkveni Oci razlikuju u tumačenju toga zaručničkog veza:

1.Krist se zaručio s ljudskom naravi u Mariji, a po njoj s cijelom ljudskom zajednicom koju želi učiniti Crkvom-Zaručnicom...

2.Krist se zaručio s Marijom kao uzornim likom Crkve (Sponsa Verbi). Iako je uze u naravnom redu za majku, u nadnaravnom redu milosti uze je za zaručnicu. Ovu teoriju napose obrađuje Scheben kao spoj Majke-Zaručnice (Mater sponsalis).

3.Duh je postao Marijinim zaručnikom – ova je teorija tek iz 12-13. st. – jer u njoj izvede plodnost koju bi u prirodnom redu izveo muž. Vidjet ćemo u dogmatskom dijelu koja bi od ovih terorija imala solidne razloge, a koje ih ne bi imale.

Duh u Mariji nije izveo samo Kristovo čudesno djevičansko utjelovljenje, nego je zbog njezina uzvišena poslanja nastavio Mariju ispunjavati posebnim milostima poziva da ga do kraja vjerno i sveto izvede. Marija je od tog časa ušla u školu Duha Svetoga, koji je njezino srce oblikovao u najdivnije materinsko srce za tako uzvišena Sina kome treba služiti dostojno kao Bogu.

O. M. Pavelić pjevao je mnoge divne stihove o Mariji, ali baš za tajnu koju sada promatramo odgovaraju lijepi stihovi:

 

»O golčme sreće naše

kad te u čas blaženi

osjenjenjem Duha Svetog

 

Djeva-Majka porodi,

kad se kao Dječak divan

za spas svijeta pojavi!«

 

(Himni)