Velečasni Zlatko Sudac

Dunja Ujević:Velečasni Zlatko Sudac,razgovori
Dunja Ujević-Zlatko Sudac razgovori.pdf
Adobe Acrobat Document 1.7 MB
Velečasni Zlatko Sudac na naslovnici knjige
Velečasni Zlatko Sudac na naslovnici knjige

O v o je knjiga koju nitko nije napisao. Ona se događala.

Neizgovorena, nevidljiva, hodala je sa životom. Sazrijevala

je na uspjesima s kojima se ne znaš nositi, na

neuspjesima koje ne znaš podnijeti. Na "sreći" koja

ne može ugrijati dušu - a ti, kao, ne znaš zašto! Na

sreći koju, kada te pohodi, bahato podcijeniš, e da bi

je poslije, u sjećanju, sabirao kao dragocjene kapi po

kojima ćeš mjeriti smisao ili besmisao svega što si bio i

što si činio.

Dugo je trajalo to da nisam htjela ni čuti za

velečasnoga Zlatka Sudca. Zapravo, od prvog trenutka

kada se pročulo d a j e taj mladi svećenik dobio na čelu

krvavi križ, ja sam ga prekrižila. A kako su mediji opsjedali

tim događajem, i kako sam radila u novinarstvu,

ponekad ga uopće nije bilo lako zaobići. Tako, osim

što sam izbjegavala društva u kojima se o njemu "sve

znalo", s vremenom sam vrlo uspješno razvila i tehniku

neprimjećivanja članaka u kojima se o njemu pisalo.

Bilo je tu svega. Senzacionalizma, banalnosti, dobronamjernosti,

gluposti, no, u svim varijantama Sudac

je bio čudo. J a , istina, vjerujem u čuda, ali samo u

određenim količinama. Tako, recimo, kada je Hrvatska,

nekoliko godina prije no što se pojavio Zlatko Sudac,

uspjela preživjeti rat, u tome sam vidjela prst Božji.

Doslovce. I što se mene tiče, kvota čuda time je bila

ispunjena. I sasvim me zadovoljavala. Dosta. Gotovo.

U nekim fanatičnijim sagledavanjima ovog događaja,

Sudčev križ uvelike je prerastao razmjere jednoga

čovjeka. Premda to nitko baš nije izričito kazao, htjelo

se reći d a j e križ velečasnoga Sudca znak kojim j e

Bog obilježio sve Hrvate. Postali smo, zamalo, drugi

izabrani narod. Božemiprosti!

Prošlo je nekoliko godina. Pojavilo se novo čudo.

Pasija. Film Mela Gibsona koji je bio na putu "obratiti

svijet". M e n e nije obratio j e r ga nisam gledala. Nije mi

se dalo. Previše krvi i bičevanja.

Bio je Veliki tjedan godine 2006. Na televiziji se

prikazivala Pasija.

Pamtim tišinu u stanu. Pamtim kavu koju nisam popila.

Cigarete koje nisam zapalila. I iznad svega, pamtim svjetla.

I sad ih vidim. Svjetla koja su u sobi bila upaljena

i ulična svjetla koja su osvjetljavala prozor.

Došao je trenutak kad Pilat pita Isusa. I Isus mu odgovara.

A onda se pojavljuje Herod. Mediokritet Budala. I,

naravno, i on se našao nešto pitati. Sad, znam ja da mu

u stvarnosti Isus neće odgovoriti. A l i , ne znam što će

učiniti M e l Gibson. Neće valjda...

"Šuti, Sudac! Šuti, molim t e ! "

To sam bila ja. To sam ja rekla tada.

O nekim se stvarima ne treba pitati: zašto? Ne treba o

njima ni razmišljati. Jer, racionalnog objašnjenja nema.

Ima stvari koje samo treba prihvatiti.

Inače, jako ne volim kad je nešto preko reda. A l i , otići

na osobni susret s velečasnim Sudcem za mene je

postalo životno pitanje. Imam prijateljicu kojoj se on

uvijek javi na telefon, pa sam joj rekla da ga zamoli.

Zvala g a j e , ali se nije javljao. Onda su mi rekli da

postoji normalan broj na koji se javlja Sudčeva tajnica.

Nazvala sam samo zato da, kad me budu pitali jesam li

zvala, mogu reći da jesam. Ako se tko i javi, za godinu,

dvije, ili koliko se već čeka, ionako više neće biti bitno.

"U ponedjeljak u devet sati", glasio je odgovor.

"U koji ponedjeljak?", pitala sam.

"Imate li vi kalendar? Ako je danas petak, onda je u

ponedjeljak - ponedjeljak."

Jedina misao na putu do M a l o g Lošinja bila m i j e da se

okrenem i vratim natrag. Sto ja to radim? Sto mogu reći

nepoznatome čovjeku? Sto on može reći meni? A, ako

trebam svećenika, pa dvije su mi crkve nadomak kući.

Bila sam uhvaćena u nehrabrost. U nehrabrostza susret,

ali i za odustajanje. Pa sam se prepustila. 1 dok sam,

konačno, iz druge brzine prebacivala u petu, u glavi mi

je bilo samo to da se ta priča što prije završi.

Sjedili smo, velečasni Sudac i ja, j e d no nasuprot

drugome, prilično udaljeni. Šutio j e , čekao je da

kažem. Ja tada nisam vidjela ni velečasnog Sudca, ni

Zlatka Sudca, ni Zlatka. A ponajmanje onog čovjeka iz

novina. Vidjela sam u mislima maleno dijete u kolicima

koje je netko ostavio nasred raskrižja. Pa sad, hoće

li ga pogaziti auto, hoće li ga itko primijetiti, hoće li mu

priskočiti u pomoć, hoće li ga netko ukrasti

Tu sliku nosim i danas. Taj osjećaj da je jednom bio

trenutak, d a j e bilo vrijeme kad je netko trebao biti pri

ruci, a nije bio. Kad je netko trebao znati, a nije znao

priteći na pravi način. Je li onda čudno što poslije t om

djetetu nipošto ne smiješ reći - pazi, lokva! Jer, prije

nego što si rekao, ono će u nju upasti. Baš zato će i

upasti jer si mu rekao: ne! A, ako zbog toga dobije

batine, dijete će smjesta tražiti j oš veću lokvu u koju će

se umočiti. I tako u nedogled.

Sve dok se ti, odrastao, razuman, iskusan čovjek ne

nađeš pred vodom, pred zaprekom koju ne možeš

ni zamisliti prijeći. Kad, eto, djeteta! O n o g istog. Ne,

neće ono, kao u biblijskoj slici, razdvojiti more, koje

ćeš ti onda lagano prohodati. Nipošto. Dijete će samo

mudrošću srca, mudrošću darovanom, kojoj iskustvo

nije preduvjet - ono će samo reći nešto po čemu ćeš

shvatiti da ti to more nije ni pogibeljno, ni spasonosno,

ni sudbonosno. 1 da ga uopće ne moraš prijeći. J e r to i

nije pravi put. Pravi put je neki drugi. Možda baš onaj

na kojem si bio na početku. 1 ići ćeš naprijed tek ako se

vratiš. Jer ono što na drugoj strani tražiš, krivo tražiš.

Velečasni Zlatko kaže da nam Bog govori na tisuće

načina. Govori nam, kaže, u pjesmi, u ponekom

susretu, u šumu valova, u zalazu sunca. A ja bih rekla

da se Bog katkad posluži i kalendarom. Obilježi

neke datume, poveže ih i dade ti na volju da odlučiš

- slučajnost ili znak.

Prošlo je godinu dana od Velikog petka kad sam,

gledajući Pasiju, zazvala Sudca da zaobiđe Heroda,

osobu koja ga nije dostojna. Opet je bio Veliki petak, i

Zlatko i ja zajedno smo molili u mojoj sobi

Prošlo je godinu dana otkako sam išla na osobni susret

s velečasnim Sudcem. Poklopilo se da sam baš na dan

tog susreta prvi put ponovno putovala na Mali Lošinj.

Samo što taj put nisam vozila ja. Vozio je Zlatko.

Zlatko je vozio, Bog se šalio, a ja sam u sebi prebirala

taj naš prvi susret. Koliko sam mu nebitnog rekla,

koliko najhitnijeg nisam rekla. A sve što se poslije

događalo, dogodilo se baš na crti tog neizrečenog,

najhitnijeg. Sjećam se, htjela sam ga malo odmaknuti

od nekih svojih nezgodnih stvari, pa sam skrenula

priču na općenitije teme. Tako sam došla i do svojih

prijatelja koji robijaju na pravdi Boga. Zlatko na to

nije rekao ništa, ali kad sam spomenula jednog meni

dragog čovjeka, koji je u Americi osuđen na doživotni

zatvor, rekao j e : "Bit će pušten." Sumnjam, kazala sam.

Zlatko je mirno ponovio da će biti. Taj čovjek pušten

je na slobodu dvije godine poslije, baš na dan kada je

Zlatko rekao da će biti.

Danas su mi mnoge stvari jasnije. Sada shvaćam da

moj nekadašnji otpor, gotovo neprijateljski osjećaj

prema Zlatku Sudcu, uopće nije išao na njega. Išao je

na pojave oko njega.

Radeći u novinarstvu, imala sam se prilike nagledati

glamura.

Slava. Publicitet. Sjaj. M o ć . Sve sam to vidjela izbliza.

I, ne dao mi Bog da ikada više budem tome blizu!

Počelo se to događati s nastankom Hrvatske, kada su u

politiku došli ljudi koji su napokon imali ime i prezime.

Jer, do tada, u politici nije bilo ljudi s imenom. Nije

bilo osoba. O v o novo što se tada dogodilo bila je

senzacija, atrakcija kakva se teško više može ponoviti,

i kako to već biva, i kako je sve to davno napisano u

Bibliji, nagledala sam se Heroda i Herodijada, licemjera,

pismoznanaca i farizeja. Obožavatelja koji bi ubili

za svoje zrnce u zvjezdanoj prašini. A kada je prošla

slava svijeta, ravnotežu su održali samo oni koji o sebi

nikada nisu mislili da su veliki. Koji su samo služili,

radeći ono što im je od Boga dano da čine.

Zlatko Sudac nije imao ni trideset godina kada je

postao atrakcija. "Fenomen Sudac". "Čudo". Je l i on

doista čudo? Ne znam. A l i , preživjeti raskrižje, sve

lokve, sve manipulacije i izazove svijeta, i ostati pri

tome živ i normalan čovjek, po meni to jest čudo. O n o

pravo, čvrsto, tiho, pouzdano Božje čudo pred kojim

treba biti ponizan i za koje se treba moliti.

Jednom davno prestala sam moliti. Iz prkosa. Iz inata.

Sada molim. Manje za sebe, više za druge. Neke su mi

molitve uslišane. Neke su na čekanju. Tu milost dobila

sam preko Zlatka. Z n am da sam mogla i preko nekog

drugog, ali nisam.

Barem toliko mogu posvjedočiti o Zlatku Sudcu.

Dunja Ujević

nastavak preuzmite na svoje računalo !

8.10.2011.