Muka Isusa Krista

MUKA  GOSPODINA 

ISUSA KRISTA

Muka gorka Gospodina

Isukrsta Božjeg Sina 

Po Ivanu Evanđelisti, 

koji Gospi plač navjesti. 

Plačnim glasom sve vas molja, 

čujte Majko sad nevolju 

koja vas na plač zove, 

jer u gorkim mukama plove. 

Zove duše Bogu mile, 

da zajedno s Njom procvile.

Vi pošteni redovnici, 

Isusovi nasljednici; 

Slatke pjesme ostavite 

plačne glase sad počnite, 

sada crkve porušite, 

te za meštrom svi tužite. 

Te plačite Božjeg Sina 

Isukrsta Gospodina, 

koji za nas muku prima 

i na križu umrijet ima. 

I vas molim, mile majke, 

ke imate svoje stanke, 

koje žalost imadoste, 

kada sinke pokopaste, 

Vaše kćerke porušite, 

te ih plakat naučite. 

I nevjeste i djevojke 

plačne pjesme sad pjevajte. 

Svi ostali pravovjerni 

poslušajte srcem smjernim 

Marijinu gorku tužbu, 

te plačite s njom u družbu. 

Sve stvorenje sad se druži 

tresući se s njom u tuzi. 

Ondje Gospa sve predaše, 

te cvileći pogledaše 

Odkuda će čuti glase 

od Isusa ki nas spase. 

Eto Ivan cvileć teče, 

kao mrtva Gospa kleče. 

Kad Ivana zgleda plačna, 

obrani je rana mačna. 

Kad joj plačno progovori, 

srce joj se sve otvori. 

Popanu je teško boli 

i tu pade nice doli, 

držati se već ne može, 

žalosno se prenemože. 

Tad priteče Magdalena, 

primi Gospu na koljena,

Gospi sestre pritekoše, 

nad njom kose raspletoše.

Udri u plač s Magdalenom, 

za Isusom Gospodinom. 

Kad se Gospi svijest povrati, 

počne Ivu zagr1jati. 

Ivo dragi, ti m'utaži, 

te mi tužnoj majci kaži: 

Gdje je, Isus, moja dika? 

to je Ivo, zla prilika. 

Da ti tako k meni tečeš, 

hoću da mi to sad rečeš. 

Tada Ivan pade nice, 

sakriv skutom suzno lice. 

Vele gorko uzdisaše, 

te on Gospi govoraše: 

Crno ruho uzmi na se, 

jer ti nosim tužne glase.

Juda izda Meštra svoga, 

zlim Židovima Sinka tvoga, 

od starijih iska pomoć, 

da Isusa izda obnoć,

Jerbo obdan ne smiješe, 

od mnoštva se on bojaše, 

Oni vojsku pripraviše, 

te je s Judom otpraviše. 

Na molitvi Isus staše,

kad se vojska približaše, 

vas se krvlju on znojaše, 

tijelo umrijet ne htješe. 

Anđel s neba k njemu dođe, 

pokrijepiv ga opet pođe. 

Kada Isus bi pokrijepljen, 

s voljom Oca bi sjedinjen. 

Eto Juda s vojskom dođe, 

suprot vojsci Isus pođe. 

Kad im reče: "Kog' ištete?" 

udariše svi na pete. 

Pokaza im svoju krepost, 

al 'na njima biješe sljepost. 

Cjelovom ga Juda izda, 

u židovske ruke preda. 

Jerbo obdan ne smiješe, 

od mnoštva se on bojaše, 

Oni vojsku pripraviše, 

te je s Judom otpraviše. 

Na molitvi Isus staše,

kad se vojska približaše, 

vas se krvlju on znojaše, 

tijelo umrijet ne htješe. 

Anđel s neba k njemu dođe, 

pokrijepiv ga opet pođe. 

Kada Isus bi pokrijepljen, 

s voljom Oca bi sjedinjen. 

Eto Juda s vojskom dođe, 

suprot vojsci Isus pođe. 

Kad im reče: "Kog' ištete?" 

udariše svi na pete. 

Pokaza im svoju krepost, 

al 'na njima biješe sljepost. 

Cjelovom ga Juda izda, 

u židovske ruke preda. 

Kad se Juda s njim pozdravi, 

podbiše ga kao lavi, 

podbiše ga oružnici, 

pobjegoše učenici. 

Tu bi, Gospe, puka kami, 

gdje ga biju palicami, 

i kamenjem krutim dosti, 

a oružjem bez milosti. 

Kad mu zgledaš Gospe, lice, 

zadrhtat ćeš od tužice. 

Modrice mu ispričane, 

i sve krvlju primješane. 

Vas izranjen tude osta, 

i pogrđen vele dosta. 

Izmučiše Gospe, 

jako vežući ruke naopako. 

Od zemlje ga podigoše, 

te ga strašno povedoše, 

s njime kAni dotekoše, 

zločincem ga svi rekoše. 

Brzo hodi da ga želiš, 

ako vidjet Sinka želiš, 

što Ti od njeg Majko, 

tvore dokle ti ga ne umore. 

Kad to Ivan Majci reče, 

kao mrtva Gospa kleče, 

Strašna groza na nju dođe, 

britki mač joj srce prođe. 

Ter se stisnu kao karni, 

polivši se sva suzama; 

Potamni joj suzno lice, 

od tolike tad tužice. 

I zavapi: "Sad hodimo, 

da ga živa zatečemo!" 

Poče hoditi jadna Mati, 

gorke suze prol'jevati; 

Srce strijele probadahu, 

kaplje krvi kad vidjahu, 

kud bi vođen tud kapahu, 

i po putu svud stajahu.

Kad dođeš pred dvor kAni, 

ali bjehu tu dvorani; 

Pristupiti ne smjedoše, 

jer u dvoru Isus bješe. 

Izdaleka tu slušahu, 

gdje Židovi vapijahu. 

Jedan dignu tad desnicu, 

dav Isusu zaušnicu. 

Kad to začu tužna Mati, 

poče suze prol'jevati: 

"Ajme! Sinko, željo moja, 

jadna ti je Majka tvoja! 

Ajme! Sinko, ti li primi, 

zaušnicu među njimi!

Nemilo te, Sinko tvore, 

dokle mi te ne umore. 

Ajme! Juda himbeniče, 

prezločesti učeniče, 

Ti prodade meštra svoga, 

zlim Židovima Sinka moga? 

Što ti skriva moj Sin mili, 

te ti tako men'ucvili?" 

Netom Gospa riječ izusti, 

iz dvora se narod pusti. 

Prije nego u dvor dođe, 

hitro Isus svezan prođe, 

I zavapi: "Ajme! Sinu, 

što mimo me šuteć' minu? 

Što toliko hitro bježiš, 

ali me se Majke stidiš? 

Obazri se, zlato moje, 

Marija te Majka zove." 

Koje srce, kao kami, 

plakalo bi sad suzami. 

Kad pođoše s njim bježući, 

pade majka tu cvileći. 

Odahnut mu ne dadoše, 

dok Kajifi dotekoše. 

Vas puk poče se nj 'vapiti, 

i još krivo svjedočiti. 

Da iznosi zakon novi, 

po svim zemljam cezarovim, 

Te puk mami naglim činom,

čineći se Božjim Sinom. 

Još te bjehu primaknuli, 

vapijući mi smo čuli: 

Mogu crkvu razoriti, 

i u tri dana sagraditi. 

Sav puk na njeg vapijaše, 

ali Isus mukom staše. 

Usta kaif'te mu prijeti: 

Ti Sin Božji hoćeš biti? 

Na nj se Isus ne ispriječi, 

neg'mu reče ove riječi: 

Dobro jesi rek' o i sam, 

da Sin Božji pravi jesam. 

Od sad ćeš me ti vidjeti, 

u oblaku prihodi ti, 

Na nebesa uzhodeći, 

s desnu Oca ja sjedeći. 

Kad Kaifa to razumi, 

zlo namisli i naumi. 

Razdre skute svoje ljuto, 

i zavapi glasno kruto: 

Ne ištite već svjedoke, 

ne čuste li'ove psovke? 

Kad Židovi razumiše, 

svi iz glasa zavapiše: 

Na smrt njega da vidimo, 

da već vrijeme ne gubimo, 

K Pilatu ga! svi rekoše, 

onda s njime potekoše. 

Na obraz mu svi pljuvahu, 

pred Pilatom govorahu: 

Sudi da ga umorimo, 

jer ga kriva nahodimo; 

J er puk mami naglim činom, 

čineći se Božjim Sinom. 

Ali Pilat to znađaše, 

da pravedan Isus biše. 

I zavidnost poznavaše, 

suditi ga ne htijaše. 

Tad u gradu Irud staše, 

s Pilatom se zlo gledaše. 

K Irudu ga Pilat šalje, 

da mu Irud sudi dalje. 

Vodeći ga tako ružno, 

za njim Majka cvileć' tužno. 

Vapijaše željno tada: 

dragi Sinko, kud ćeš sada? 

Kad dođoše pred Iruda, 

poče Irud tražit čuda: 

Eto vino, eto voda, 

čini čudo kod naroda; 

Ja ne ištem sada ino, 

neg' od vode čini vino.

Ko si prije ti činio, 

i narode začudio. 

Mnoge riječi govoraše, 

ali Isus šuteć staše. 

Tad se Irud rugat' poče, 

da je mahnit jošte reče. 

I pogrdi Božjeg Sina, 

Isukrsta Gospodina. 

Bijelu krpu na njeg' stavi, 

k Pilatu ga pak otpravi; 

Mir s Pilatom učinivši, 

k njem Isusa povrativši. 

Odatle ga povedoše, 

i k Pilatu potekoše. 

Kad dođoše s njim na vrata, 

uniđoše pred Pilata. 

Pred Pilatom vapijahu,

protiv njemu govorahu; 

Sudi da ga umorimo, 

jer ga kriva nahodimo. 

O Pilate, sad ga sudi, 

te nas više ti ne trudi. 

Pilat poče tad misliti, 

kako će ih umiriti. 

Kako bi se ukrotili, 

i na smrti ga ne prosili. 

A za puku ugoditi, 

čini njega bičim biti. 

Tu ga biše mnogo ljuto, 

privezavši k stupu kruto, 

Krv ga svega oblijevaše, 

i po zemlji tecijaše. 

Šest hiljada biča biše, 

i šest stotin' jošte više, 

I šezdeset i šest više, 

što Židovi udariše. 

Tad pred dvorom Majka staše, 

te žalosno uzdisaše: 

"Ajme! Sinko, dušo moja, 

jadna ti je Majka tvoja. 

Ne dadu mi k tebi prijeći, 

sad mi hoće život dići;

čujem Sinko, gdje te biju, 

gdje te bičem' udaraju. 

Ali tužna tvoja Mati, 

ne može ti pomoć dati.

" Kad ću Isus Majku plakat', 

i sam tužno poče jadat' . 

Od stupa ga odvezaše, 

i po dvoru potezaše, 

U skerlet ga oblačahu, 

i oči mu zatvarahu. 

Po obrazu udarahu, 

rugajući se govorahu: 

Prorokuj nam, tko te udri, 

ako s' Isus ti premudri ? 

Neki tada pritekoše, 

trnjem krunu opletoše. 

Kad trnovu krunu sviše, 

na glavu mu postaviše. 

Nabiše je sa svih strana, 

da mu dođe do moždana. 

Koje srce da ne plače? 

smišljajući oštre drače? 

Jer je vazda zao bio, 

i ubojstvo učinio. 

Barabana svi prošahu,

na Isusa vapijahu,

Da puk mami nagli činom, 

čineći se Božjim Sinom.

Kad ću Pilat prijetnje puka, 

popade ga strah i muka.

U plaču unišavši, 

upita ga: otkuda si? 

Ništa Isus tad ne veli, 

al' mu Pilat ovo veli: 

Ja te mogu pogubiti, 

i mogu te otpustiti. 

Isus reče: "O Pilate, 

što me pitaš stvari za te? 

Da ti nije ozgor dato, 

ne bi ima oblast na to: 

I koji me tebi preda, 

vele veći on grijeh ima". 

Jer je vazda zao bio, 

i ubojstvo učinio. 

Barabana svi prošahu,

na Isusa vapijahu,

Da puk mami nagli činom, 

čineći se Božjim Sinom.

Kad ću Pilat prijetnje puka, 

popade ga strah i muka.

U plaču unišavši, 

upita ga: otkuda si? 

Ništa Isus tad ne veli, 

al' mu Pilat ovo veli: 

Ja te mogu pogubiti, 

i mogu te otpustiti. 

Isus reče: "O Pilate, 

što me pitaš stvari za te? 

Da ti nije ozgor dato, 

ne bi ima oblast na to: 

I koji me tebi preda, 

vele veći on grijeh ima". 

Otad Pilat hotiješe, 

da ga pusti nastojaše,

Al Židovi vapijahu: 

propni njega govorahu. 

Jer ako ga ne pogubiš, 

cezarovu milost gubiš, 

Jer se kraljem  našim čini. 

te cezarov on puk buni: 

Ne imamo mi sad kralja, 

neg' slušamo svi Cezara. 

Cezarom mu zaprijetiše, 

i još tome podmitiše. 

Pilat htijuć njim' ugodit', 

a zlo blago sebi dobit'. 

Izvede ga tad Pilate, 

na sud mjesto Litoštrate. 

Blizu ura šesta biše, 

kad Isusa osudiše.

Pilat puku govoriše: 

da pravedan on bijaše. 

Te se umi tude s vodom, 

opra ruke pred narodom. 

Kada Pilat ruke umi, 

reče, da ga svak razumi: 

Kad na moju sada ne bi, 

propnite ga vi po sebi; 

Nahodim ga bez krivine, 

nije pravo da pogine; 

Čist od krvi hoću biti, 

koju ćete sad proliti: 

Nit' uzimam na se toga, 

krv čovjeka pravednoga. 

A vi ćete pak viditi, 

što će vam se dogoditi. 

Tad Židovi dotekoše, 

i Pilatu svi rekoše: 

Krv njegovu mi primamo, 

svrhu djece uzimamo. 

Sami sebi osudiše, 

i lude se izgubiše. 

Prayedna ga Pilat htješe,

upisano ime biše, 

Da se Isus zovijaše, 

kralj žudijski da bijaše.

To Židovin žao biše, 

te Pilatu svi rekoše: 

Da to pismo on ne piše, 

jer žudijski kralj ne biše: 

Ali Pilat tako htješe, 

da pravedno pi'so, biše: 

Ja sam tako dobro pisa',

 ne promijenih moju misa' . 

Osudu mu tude štiše, 

pred svim pukom navijestiše. 

Konopom ga pak vezaše, 

i križ teški nosit' daše. 

Umiljeno taj križ primi, 

zagrliv ga pođe s njime. 

Sav puk za njim tecijaše, 

vidjeti mu smrt željaše; 

Mnoge žene tu bijahu, 

za njim plačne sve iđahu. 

Obraze se Isus ne nje, 

te im reče tužno stanje: 

Ne plačite žene mene, 

neg' plačite same sebe, 

I plačite sinke vaše, 

koji mene na smrt daše. 

Jer će vrijeme brzo biti, 

tužno ćete govoriti: 

Blažene su nerodivši, 

i prsima nedojivši: 

Planine se oborite, 

te nas žive pomorite. 

Kad vam budu grad posjesti, 

djecu ćete svoju jesti: 

To će vam se sve zgaditi, 

ne htjeste se pokoriti. 

Isus reče govoreći, 

pođe putem križ noseći; 

Za njim majka gledijaše, 

sva se suzam' oblivaše. 

Prignu Isus glavu dračnu, 

da ne vidi Majku plačnu. 

Priteče mu tužna Mati, 

al' ne može njeg' poznati; 

Jer nagrđen vele biše. 

s razbojnicim tad iđaše: 

Nego Ivan tu doteče, 

gle ti Sinka! Majci reče. 

Kad Marija Sinka zgleda, 

studenija bi od leda. 

Pade pred njim tu cvileći, 

Sinu svom govoreći: 

"Postoj, Sinko, dušo moja, 

žalosna je Majka tvoja. 

Da te zgleda tvoja Majka, 

na čas ovi od rastanka." 

Isus Majku tada viđaše, 

pade zemlji križ pustivši. 

Suze poče s njom roniti, 

Majci svojoj govoriti: 

"Ti se, Majko, prenemagaš, 

meni veću tugu davaš. 

Neka, Majko, muku trpim, 

neka mukom puk otkupim. 

Ako ćeš mi pokoj dati, 

nemoj, Majko, već plakati." 

Tada Gospa progovori, 

Sinu svome odgovori: 

"Ajme, Sinko, što to reče,

kakve l' riječi sad izreče? 

Ti umireš, dušo moja, 

što će tužna Majka tvoja?" 

Tu na zemlji Isus staše, 

već križ nosit ne mogaše. 

Tad žudije pritekoše, 

i Šimuna privedoše, . 

Daše njemu križ nositi, 

a Isusa zlo voditi. 

Majku s njime razdijeliše, 

i još više rascviliše. 

Tu Isusa povedoše, 

i na mjesto dovedoše. 

Kalvarija što se zvaše, 

gdje sakupljen vas bijaše. 

Tu na križu njeg' udriše, 

i sve rane povrijediše. 

Probodoše ruke, noge, 

zadaše mu tuge mnoge. 

Ponoviše njemu rane, 

krv poteče na sve strane. 

Od tolike tad bolesti, 

On proplaka vele dosti, 

Tad bi propet sin Marije, 

na vrh gore Kalvarije. 

Kada Gospa blizu dođe, 

već na križu Sinka nađe, 

Sva od tuge tu drhtaše, 

uz križ ruke uzdizaše: 

"Ajme! Sinko, što to činiš, 

što me na križ tvoj ne primiš; 

Primi, Sinko na križ mene, 

nek' i moje lice vene. 

Da na križu tebe držim, 

pored s'tobom da ja tužim!

Vidim, Sinko, da skončavaš,

tužnu Majku kom' ostavljaš?" 

Isus Majku kad slušaše,

veću muku tad imaše. 

Prem na križu visjaše, 

plačnu Majku on tješaše, 

I videći da se muči, 

Ivanu je preporuči: 

"Evo t' Ivan moj predragi, 

Nek' ti bude sinak blagi, 

A ti budi njemu mati, 

i sinom ga počni zvati." 

Ivanu se pak obrati: 

"Evo t' Ivo, moja mati, 

Sad je imaš ti primiti, 

nek' je tvoja nova mati; 

A kad budem izdisati, 

ne daj Majci križu gledati." 

Gospa Ivu tad grljaše, 

suzama se poljevaše: 

Zdrav mi budi, noyi Sine, 

sve veselje Majku minu. 

Ivan Gospu tad tješaše, 

vas se suzam' oblijevaše. 

Magdalena vapijaše, 

križ Isusov zagrljaše: 

Oh! Isuse, meni prosti, 

što sagriješih u mladosti. 

Isus tada vapijaše, 

i na križu pit' iskaše. 

Tu Židovi pritekoše, 

žuć, kvasinu donesoše, 

Spužvu jednu napuniše, 

pa Isusu piti daše. 

Kad okusi, ne htje piti, 

nego Ocu govoriti: 

"Svršen mi je trud i muka, 

što je podnih za grijeh puka, 

Sad te, vele Oče molim, 

za svu muku, kom se bolim, 

I za ljubav, koju nosiš, 

da ovomu puku prostiš, 

Što mi čine sad ne znaju, 

daj im milost, nek' se kaju.

" Kada Isus riječ izusti, 

prignuv glavu duh ispusti. 

Kada glavu Isus prignu, 

tad sva tuga Majku stignu, 

Po ti način tad procvili, 

da svud tužan glas razdijeli. 

Nebo uzme tamnost na se, 

jer izdahnu koj' nas spase; 

A zemlja se trese kruto, 

gdje Marija cvili ljuto. 

Strahovita trešnja nasta, 

kamenje se pusto rasta, 

I grobovi otvoriše, 

mrtvi iz njih izađoše. 

Tmine zemlju svu pokriše, 

po svem svijetu tamno biše. 

Od vremena tad šestoga, 

do vremena devetoga, 

Ta čudesa tude biše, 

i strahote još te više. 

Prestrašeni svi tu stahu, 

Sin je Božji, govorahu. 

A i stotnik to videći, 

on zavapi govoreći: 

Prav doista ovaj biše, 

i prava ga pogubiše.

Longin s vojskom tu bijaše, 

a jednim okom ne vidješe. 

Premda dobro on znadjaše, 

da Isukrst mrtav biše, 

On od svoje zloće hoti, 

kopljem njega udariti. 

Tad poteče krv i voda, 

na spasenje sveg naroda; 

Na Logina kaplja pade, 

odmah okom zdrav ostade. 

Kad to čudo Longin vidi, 

Isukrsta odmah slijedi: 

U prsa se udaraše, 

i proštenje on pitaše. 

Tad pod križem Majka staše, 

te žalosno uzdisaše: 

"Ajme! križu, prigni mi ga, 

moj je Sinak, ne drž' mi ga, 

Kad Žudije sve svršiše, 

odjeću mu razdijeliše; 

Oda nje se tu srećkaše, 

koja koga zapadoše. 

Pa se u grad povratiše, 

jer već i noć blizu biše, 

Jadna Majka to vidješi, 

pade ničce križ pustivši, 

Krv po zemlji cjelivaše: 

"Ajme: Sinko, vapijaše. 

Kad me Anđel pozdravljaše, 

meni Majci goyoraše: 

O Marijo zdrava bila, 

veselje si zadobila 

Sina Božjeg roditi ćeš, 

i vesela uvijek bit ćeš; 

A sad tvrdnem kano stijena, 

gledajući mrtva Sina." 

Tu pravedni Josip biše, 

i Nikodem još odviše; 

Isusovi nasljednici, 

i skroviti učenici, 

Te Pilata tad moliše, 

mrtvo tijelo isprosiše. 

Sa križa ga skinuv milo, 

da polože u grob tijelo. 

Da u petak ne ostane, 

da subota ne zastane, 

Jer subota blagdan biše, 

u Žudija tad najviše. 

Kad metnuše uz križ skale,

tad ne biše suze male; 

Kad mu krunu tu skinuše, 

tad žalosti mnogo biše; 

Kad mu čavle izdirahu, 

Majci srce razdirahu. 

Uz križ ruku podizaše: 

dajte mi ga, vapijaše; 

Snimivši ga Majci daše, 

jer od tuge umiraše. 

Majka Sinka tu gr1jaše, 

i suzama oblijevaše, 

Od žalosti jedva staše, 

Sinu svome govoraše: 

"Koji grijesi tvoji biše, 

da te tako umoriše? 

o studenče žive vode, 

lijep nauče duše moje, 

Vele ti si presahnuo, 

nevješ mi se učinio. 

Ajme! moje lice bijelo, 

vele ti je poblijedilo: 

Tvoje oči kada mrahu, 

kao žarko sunce sjahu, 

A sad su potamnile, 

i svu svjetlost izgubile; 

Tvoja usta Sinko medna, 

gorka žući napojena; 

Ajme! ruke premedene, 

što su sada probodene; 

Ajme! prsa ljuta rana, 

što pred mnom biše dana. 

Čavli noge izraniše, 

po svom svijetu što hodiše. 

Ajme! tvoji biči ljuti, 

zlo ti srce moje ćuti, 

S kojim su te ljuto' bili, 

moj predragi Sinko mili. 

Puk nemili teb' umori, 

koga s Ocem, ti sam stvori; 

Kog' izvede iz Egipta, 

i s manom ga još napita, 

I dobra mu svaka dade, 

a on toga ne poznade, 

Već krv tvoju tako proli, 

meni gorko dade boli.

Kad bijahu da ga dignu, 

svaka tuga Majku stignu, 

Mirisom ga pomazaše, 

jer običaj takav bijaše. 

Kad ga u grob ponesoše, 

Gospa glasom vapijaše: 

"Ajme! Sinko, to sad što je, 

da ne pukne srce moje; 

Da me s tobom pokopaju, 

nit' me ovdje ostavljaju." 

Kad ga u grob postaviše, 

plača, tuge mnogo biše. 

Od groba se od'jeliše, 

pak sa Gospom svi cviliše. 

Tuge, plača mnogo biše, 

ne može se reči više. 

Dragi puče, sad se smili, 

te sa Gospom i ti cvili, 

Na koljena dolje pani, 

Gospodinu tvom uzdahni: 

Slava tebi, Svemogući, 

koj' nas spasi umirući. 

Tebi slava i poštenje, 

nam' grešnicim' daj proštenje, 

Sine Božji, budi hvaljen, 

po sve vijeke vijekov'. Amen. 

Kanta se na Veliki Petak “Za Križem” u Zagvozdu, a i inače muškarci tjekom korizme u raznim prilikama. 

 Posljednica; Dan od gnjiva

Dan od gnjeva, vaj, nemilon

sv’jet će spržit oganj silon,

veli David sa Sibilon.

Kolik trepet tad će biti

kada sudac bude siti

sve potanko rasuditi.

Trublja čudan zvuk će dati,

po grobnicam zajektati,

silon pred sud sve sabrati.

Smrt i narav čudon stanu

kad stvorovi svi ustanu

da pred Bogom sucem panu.

Knjiga će se otvoriti,

pisano će sve tu biti,

po čem će se sv’jet suditi.

Sudac, dakle, kad zasije,

skrovito se sve otkrije,

nekažnjeno ništa nije.

Što ću reći gr’ješnik jedan,

kom l’ ću se uteć b’jedan

kad će drhtat i pravedan?

Kralju strašne veličnosti,

koj’ spašavaš po blagosti,

spas’ me, vrelo sve milosti!

Blag’ Isuse, spomeni se

da ti za me uputi se,

u dan onaj smiluj mi se.

Ištuć’ mene trudan sio,

otkupit me križen htio,

zalud taki trud ne bio!

Pravi suče osvećenja,

dar mi podaj otpuštenja

prije dneva rasuđenja.

Kako krivac uzdahnujem,

radi gr’jeha probl’jeđujem;

oprosti mi jer tugujem

Mariju si odr’ješio,

razbojnika uslišio,

meni nadu pod’jelio.

Što ne vr’jedi molba moja,

nek učini milost tvoja,

da ne gorin bez pokoja.

Kad proklete osuđene

U plamene daš paklene,

S blaženima zovi mene.

Smjerno molim lice tvoje

Ko prah srca skrušeno je:

Nastoj oko svrhe moje.

Aoj, plačni onaj dane.,

Iz pepela kad ustane

Grešni čovjek da se sudi.

Milostiv mu , Bože budi !

O Isuse, prosti svima,

Pokoj vječni daruj njima! Amen!

Pjeva se na sprovodima u Zagvozdu.

NA VRH